Bihorci i Pešterci vjekovima dijele pašnjake i čuvaju tradiciju

Opšte je poznato da je zbog nepreglednih pašnjaka bogatih ljekovitim biljem Pešterska visoravan bogom dana za bavljenje stočarstvom.

Zato su vjekovima na ovom području tokom ljeta boravili stočari sa teritorije Srbije, koja obuhvata opštine Sjenica, Tutin i Novi Pazar. Pored njih, Peštersku visoravan za ispašu stoke koristili su i stočari iz Crne Gore, a naročito oni sa prostora Bihora, jer se geografski obodi i pašnjaci ove visoravni prirodno prelijevaju preko dvije državne granice. Jedan od njih je i Hajrudin Diljo Šabotić, ugledni stočar iz petnjičkog sela Tucanje, čija porodica već 44 godine, od ranog proljeća do kasne jeseni, boravi sa stokom na pešterskim pašnjacima, nekoliko kilometara unutar teritorije Srbije.

Bihorci i Pešterci vjekovima dijele pašnjake i čuvaju tradiciju

Šabotić sa svojim stadom

foto; Darko Jovović, Dan

Šabotića smo nedavno zatekli kako sa djecom i suprugom Elmazom u mjestu Poljica, udaljenom od Petnjice oko 35 kilometara, upornim i marljivim radom stvara zdravu ekološku hranu. Šabotić je u ovom mjestu, držeći 80 ovaca, deset krava, petnaestak koza, konja i nekoliko junica i bikova, sagradio planinsku kuću čija su vrata, kako kaže, široko otvorena za sve prijatelje i putnike namjernike. Naglasio je da na ovom području, iako nema zvaničnog graničnog prelaza, nesmetano prelazi državnu granicu zahvaljujući dozvoli koju mu izdaju nadležni organi u Crnoj Gori.

– Više od četiri decenije izdižemo sa stokom ovdje, pod ovo peštersko nebo. Za sve te godine naučio sam da planina ne zna za granice koje su ljudi povukli na papiru. Rođen sam u Bihoru, tamo su mi kuća i korijeni, ali ova strana Pešteri je moja druga kuća. Danas svi pričaju o politikama, pasošima i međama, a nas stočare sa ove i one strane granice spaja zajednička i velika ljubav prema ovim krajevima i stočarstvu. Ovdje komšije iz Srbije i mi iz Crne Gore živimo kao jedan. Zato, čim prođe proljećni mraz, mi pakujemo stvari i krećemo iz Petnjice putevima kojima su i naši stari išli. Ovdje su pašnjaci široki ko more, trava je bogata ljekovitim biljem i nema boljeg mjesta za stočarenje – priča Šabotić za "Dan".

Granični kamen na Pešteru

foto; Darko Jovović, Dan

Ovaj šezdesetogodišnji čovjek ističe da posao kojim se bavi nije lak, ali da ga čini izuzetno ponosnim.

– Nije ovo lak život. Ovo podneblje je koliko lijepo toliko i surovo. Ima vukova, tako da se stado mora konstantno čuvati. Bilo je godina kad nas usred ljeta zatekne snijeg. Uz to, daleko smo od sela u kom živimo, pa treba često putovati do tamo i nazad dosta lošim putevima. Ali, kad pogledam ova stada i kad znam da ona hrane moju porodicu sa ove planinske trave, postajem izuzetno ponosan. Moja porodica je iznijela ovaj teret zajedno sa mnom. Mojih petoro djece su ovdje na katunu odrastala, uz miris poljskog cvijeća, čist vazduh, rad i zvuk zvona sa ovca. Stekla su i sposobnost da žive i u urbanim sredinama, što svakako predstavlja jedno životno bogatstvo – naglašava Šabotić.

Sa bihorskih ognjišta do njemačkog tržišta

Šabotići navode da meso i mliječni proizvodi sa Pešterske visoravni predstavljaju pravo zlato koje nude ruke vrijednih domaćina.

– Sve što moja porodica ovdje proizvede, od punomasnog sira, mladog i starog kajmaka do planinskog mesa, sve je to vrhunski kvalitet koji se ne može kupiti u prodavnicama. Ovdje je sve ekološko, jer stoka pase najčistiju planinsku travu, bira ljekovito bilje, pije izvorsku vodu i po cio dan je u pokretu na ovom oštrom vazduhu. Naš sir i kajmak se prave po starinskom receptu, onako kako se radilo prije sto godina, bez ikakve hemije i dodataka. A jagnjetina i teletina sa Pešteri su nadaleko čuvene baš zbog ovakve ispaše. Zbog tog kvaliteta mi nemamo problem sa prodajom. Naši proizvodi završavaju uglavnom na tržištu Njemačke, gdje živi dosta naših zemljaka – ističu Šabotići.

Kaže da skoro nikada nije tražio da mu država ili neko drugi pomogne kako bi se što uspješnije bavio stočarstvom.

– Ovaj posao iziskuje dosta truda, ali i upotrebu savremenih mašina. Svake godine nakosimo oko 50 tona sijena. To radimo pomoću mehanizacije koju sam sam kupio. Dosad nijesam tražio nikakve podsticaje od države, ali nadam se da će neko prepoznati da i ja zaslužujem neku vrstu pomoći – ističe Šabotić.

Otvoriti granični prelaz da bi ljudi lakše funkcionisali

Stočari na Pešteri ističu da ljude iz Crne Gore i Srbije na ovom području spajaju blagodati planine i porodične veze. Kažu da bi zato ovdje trebalo otvoriti granični prelaz.

–Mi ovdje prosto ne gledamo ko je odakle, niti nas zanima šta piše u pasošima. Planina nas je spojila i uputila jedne na druge. Kad pritisne pešterska muka ili kad se ovce pomiješaju na pašnjaku, mi sve rješavamo pogledom i riječju. Mi ovdje dijelimo i dobro i zlo. Uz to, ljude sa dvije strane granice vežu rodbinski odnosi. Mnogo je brakova sklopljeno između mladića i djevojaka gdje jedni žive u Srbiji, a drugi u Crnoj Gori. Zato bi što prije na Pešterskoj visoravni trebalo otvoriti granični prelaz kako bi ljudi lakše funkcionisali - smatra Hajrudin Bibić, koji živi na području opštine Sjenica u Srbiji.

Njegova ispovijest govori o teškom, nomadskom životu pod pešterskim nebom. O čovjekovoj žilavoj borbi za opstanak, o porodičnim i prirodnim vrijednostima i tradiciji koja, kako navodi, polako gubi bitku sa izazovima savremenog doba.

– Plašim se da će odlaskom moje generacije na Pešteru utihnuti stočarstvo, jer mladi nošeni pogodnostima koje pruža savremeno doba ne pokazuju želju da se bave ovim poslom. To svakako nije dobro, jer kad čovjek počne da se udaljava od prorode i njenih darova onda se dešavaju opasne stvari – zaključuje Šabotić.

Preuzmite našu aplikaciju