Mala Crna Gora dočekuje nove stanovnike

Selo je godinama polako nestajalo. Stalni stanovnici mogli su se izbrojati na prste dvije ruke, a u njemu dugo nije bilo dječje igre, smijeha, plača, ni mladosti. Sve se promijenilo prije sedam godina, kada se Milorad, sa suprugom Irinom, porijeklom iz Ukrajine, vratio u rodni kraj. Sa njima su stigla i djeca – Monika i Maksim.

Seoska škola, u kojoj četvrt vijeka nije bilo ni učitelja ni đaka, od prošlog septembra ponovo je otvorila vrata. Ove školske godine imala je jednog učenika, a već za tri mjeseca u školske klupe sješće još dvoje mališana. Moniki Dakić pridružiće se brat Maksim i još jedna učenica — djevojčica iz porodice Milankov.

Bračni par Milankov

Privatna arhiva

Naime, početkom juna u Malu Crnu Goru doseljava se šestočlana porodica Milankov iz Vojvodine. Đorđe i Edita Milankov sa četvoro djece odlučili su da novi život započnu upravo ispod Durmitora. Njihova kćerka krenuće u prvi razred zajedno sa Dakićima, dok će i njena tri brata uskoro stasati za školu.

Podsjetimo, Milorad Dakić je početkom godine objavio da će porodici sa djecom, koja želi da se naseli u Maloj Crnoj Gori, pokloniti 15.000 kvadrata svog imanja. Dolazak porodice Milankov prva je konkretna realizacija te ideje. Dakić je već započeo izgradnju kuće za nove stanovnike.

Milorad Dakić sa suprugom i djecom

Privatna arhiva

– Ne mogu da sakrijem zadovoljstvo što prva porodica koja dolazi u Malu Crnu Goru ima čak šest članova. Dok se ne izgradi kuća, Milankovi će biti gosti moje porodice. Na zemljištu koje im poklanjam već sam počeo izgradnju doma koji će pripadati njima. Poznajem zanate i pomoći ću koliko mogu, a pozivam i druge dobre ljude da pomognu. Već me kontaktirao jedan Nikšićanin, koji je obećao da će porodici pokloniti komplet bijele tehnike. Šta dolazak mladosti znači za jedno selo, ne treba valjda ni govoriti – kaže Dakić za "Dan".

Iako su tu želju dugo nosili u sebi, supružnici Dakić su tek prije sedam godina odlučili da adresu u Beogradu, odnosno Budvi, zamijene životom ispod Durmitora – bez ulice i kućnog broja.

Na pitanje da li su ikada zažalili zbog te odluke, Milorad kratko odgovara:

– Ne. Naravno da ima problema, ali nikada nismo zažalili što smo napustili urbani ritam i izgradili novi život okruženi prirodom, djecom, tradicijom i mirom. Selo je ostalo gotovo netaknuto i ovdje se još može vidjeti kako su ljudi nekada živjeli u skladu sa prirodom, koristeći materijale iz neposrednog okruženja. Nismo bježali od grada, već tražili novi početak. I upravo smo ga ovdje pronašli – ističe Dakić.

Dodaje da Mala Crna Gora mnogima zvuči daleko i nepristupačno, ali da stvarnost više nije takva.

– Danas su zime mnogo blaže. Nekada je selo bilo odsječeno od svijeta više od pola godine, a sada to više nije slučaj – kaže on.

Na konstataciju da je on ipak znao gdje dolazi, dok je za Irinu sve bilo potpuno novo, Milorad sa osmijehom odgovara:

– Ona često kaže da je povratak u moj zavičaj bio najbolja odluka u našim životima. Odmah je prihvatila i ljude i ovaj pejzaž. Oboje smo osjetili da bi ovo moglo biti nešto posebno. Vremenom smo shvatili da dijelimo iste poglede na život, slične interese i ciljeve. I evo nas danas u Maloj Crnoj Gori, izgleda da smo bili u pravu. Možda smo negdje duboko i predosjećali da nas čeka upravo ovakav život. A ono što je najvažnije – hranimo se zdravo, hranom koju sami proizvodimo – zaključuje Dakić.