Postojbina Vlada Divca opustjela: U Ivanju više bunara nego stanovnika

Ivanje je malo planinsko selo, udaljeno svega četrnaest kilometara od Nikšića, uz stari put ka Šavniku. Posebno je poznato po devet prirodnih bunara, dubokih od šest do 15 metara, za koje svi istorijski izvori upućuju da su ih izgradili Turci prije nekoliko vjekova.

Značaj ovih bunara kroz istoriju bio je nemjerljiv. Iz njih se gasila žeđ, navodnjavala zemlja i napajala stoka, a mještani pamte da nikada nisu presušili. Ostala su i sjećanja na žene iz okolnih bezvodnih sela koje su dolazile na Ivanje i u burilima nosile vodu svojim domovima.

Postoji više teorija o tome kako je selo dobilo ime, a jedna legenda kaže da se tu nekada nalazio ljetnjikovac Ivana Crnojevića. U vrijeme kada je Nikšić bio pod turskom vlašću, Ivanje je pripadalo nikšićkim građanima koji su na ovom području imali njive i katune, baveći se stočarstvom i zemljoradnjom. Tako je bilo i sa kasnijim doseljenicima, uglavnom iz Katunske nahije, još u doba knjaza Danila, a naročito nakon oslobođenja Nikšića, kada su turska imanja i planine dodijeljeni crnogorskim ratnicima.

Postojbina Vlada Divca opustjela: U Ivanju više bunara nego stanovnika

Detalj iz Ivanja

B.K.

Penzionisani privrednik, novinar, publicista i kolekcionar Blagoje Đukanović s posebnim emocijama govori o djetinjstvu u rodnom kraju.

– U vrijeme mog djetinjstva sav ravničarski dio sela bio je obrađen. Najviše se sadio krompir, ali i sve vrste žitarica – raž, pšenica, ječam i ovas. Raž je bila najzastupljenija jer su tada gotovo sve kuće i štale imale krovove od slame. Dio sela prekriven kamenjarom služio je za ispašu stoke. Život je bio težak. Ko je imao šezdesetak ovaca i desetak goveda smatrao se imućnim, a takvih je bilo tek nekoliko. Živjelo se od onoga što stoka prezimi i što njiva i livada donesu. To je ljude tjeralo na neprestan rad, koji je često bio uzaludan u sušnim i nerodnim godinama – priča Đukanović.

Do Nikšića se nekada, kaže, slabim makadamskim putem pješačilo i po tri i po sata. U selu Ivanju i njegovim zaseocima – Bukoviku, Gvozdu, Rađevu, Seocima i Vučju – živjela su brojna bratstva: Vukotići, Vučkovići, Danilovići, Dragišići, Draškovići, Đukanovići (Čevljani), Đukanovići (Zviceri), Đurđevci, Peroševići, Radovići i Radulovići, dok su imanja na Ivanju imala i bratstva iz Lukova i Granica.

Vlede Divac prilikom posjete VUčju

arhiva

Postojbina Vlade Divca

Blagoje Đukanović nam je otkrio da je porodica Vlade Divca, čuvenog košarkaša, porijeklom iz Ivanja.

– Prije nekoliko godina, prilikom boravka u Crnoj Gori, Divac je posjetio i ski- centar Vučje. Na putu ka Vučju, proslavljeni košarkaš se zaustavio na Bukoviku, odakle se selo Ivanje vidi kao na dlanu. Moji bliski rođaci i prijatelji koji su tom prilikom bili pored Divca rekli su mu da se radi o selu Ivanju, a on je tada, sa ne malim oduševljenjem rekao da su se njegovi preci baš iz tog sela i da su se prije ko zna koliko vjekova odselili u okolinu Prijepolja. I što je interesantno, mjesto gdje su se njegovi preci zaustavili nazvali su baš po selu odakle su i krenuli: Ivanje – ispričao nam je Đukanović.

Poznato je i da je postojbina jednog od najvećih sportista današnjice Novaka Đokovića selo Jasenovo Polje, koje je od Ivanja udaljeno nekoliko kilometara vazdušne linije.

Đukanović se sjeća i vremena kada je škola na Ivanju bila puna đaka.

– Selo nije imalo poštu, telefonske veze ni struju, a najbliža prodavnica bila je u Lukovu. Škola je počela sa radom školske 1949/50. godine, a pohađala su je i djeca iz dragovoljićkog zaseoka Blace, udaljenog svega kilometar. Prema podacima iz Ljetopisa Osnovne škole u Lukovu od 25. februara 1948. godine, u Ivanju je bilo 16 domaćinstava, u Bukoviku šest, u Seocima deset, a u Rađevu dva, što je ukupno činilo 34 domaćinstva sa 197 stanovnika – kaže Đukanović.

Međutim, u drugoj polovini dvadesetog vijeka počinje nagli odliv stanovništva.

– Prema izvještaju iz 1991. godine, Ivanje je imalo devet domaćinstava sa 27 stanovnika, dok danas tu tokom cijele godine žive samo tri domaćinstva sa četiri stanovnika. Najprije je kolonizacija u Vojvodinu odvela desetak porodica, a potom su industrijalizacija i mogućnost zaposlenja u Nikšiću omogućili lakši život i školovanje, pa je počelo masovno iseljavanje, naročito mladih. Tokom mog četvorogodišnjeg školovanja, u školi je bilo između 27 i 38 učenika. Škola je prestala da radi nakon školske 1973/74. godine, kada je ostalo svega osam učenika, od kojih su četiri tada završila četvrti razred. Od tada je škola prepuštena zubu vremena i danas su ostale samo zidine nekadašnje moderne i funkcionalne zgrade – navodi Đukanović.

On ističe da Ivanje i danas krije brojne priče i uspomene koje zaslužuju da budu sačuvane od zaborava.

– Ima još mnogo zanimljivih priča iz ovog sela i nadam se da ćemo ih tek ispričati – kaže Đukanović.

Preuzmite našu aplikaciju