Stranci popunjavaju praznine na tržištu rada u Nikšiću

Vjerovatnije bi uslijedio komentar: "Ala, lijepo sanja". Danas, međutim, u gradu pod Trebjesom sve češće se mogu sresti ljudi sa drugih kontinenata koji su došli u Nikšić u potrazi za poslom.

Očigledno je da je uvoz strane radne snage uzeo maha. Neko bi, zbog toga, mogao pomisliti da se bar dio nikšićke industrije – nekadašnjeg simbola snage, sigurnosti i kolektivnog ponosa – podigao iz mrtvih. Međutim, nije riječ o tome. Prije će biti da je stvoren sistem u kojem domaće stanovništvo teži kancelarijskim poslovima, dok se teži fizički rad sve češće izbjegava. Uz to, ne treba zanemariti ni činjenicu da je znatan broj Nikšićana posao i bolji život potražio u inostranstvu.

Dobar dio stranih radnika u Nikšiću više nije sezonski – dolaze na godinu ili dvije, a neki i duže. Vremenom, njihovo prisustvo postalo je uobičajeno. Ipak, iako ova tema više nije tabu, o uslovima u kojima ti ljudi rade i žive, kao i o njihovim zaradama, malo se govori, što ostavlja prostor za različite interpretacije i manipulacije.

Senegalac Dauda Sou već dvije godine živi u Nikšiću. Kaže da je zadovoljan životom u gradu pod Trebjesom, a posebno ističe ljude.

– Ne mogu a da ne istaknem koliko sam zadovoljan prijemom na koji sam naišao. Imam samo riječi hvale za Nikšićane – moje komšije i prijatelje. Ovo je, u svakom pogledu, potpuno drugačija sredina u odnosu na moju zemlju i moj grad. Prvi susret bio je šok, ali sam se relativno brzo prilagodio. Čak mi i klima odgovara – u Dakaru su dani sa temperaturom ispod trideset stepeni prava rijetkost – priča Sou.

Ipak, jedna stvar zajednička je gotovo svim stranim radnicima – teško podnose odvojenost od porodice. Dauda je hiljadama kilometara daleko od Dakara, glavnog grada Senegala.

– Nijedan posao mi ne pada teško. U Nikšić nisam došao da odmaram, već da radim. Zaposlen sam u građevinarstvu, a često idem i u primorske gradove. Po zanimanju sam umjetnik, pa u slobodno vrijeme izrađujem nakit, od čega takođe zarađujem. Većinu novca šaljem porodici, a ono što mi ostane dovoljno je za osnovne potrebe. Slobodnog vremena imam malo – tada šetam, obavljam kućne poslove, slušam muziku – kaže Dauda.

Ističe da mu prija pozitivna interakcija sa lokalnim stanovništvom. Otac je troje djece i nada se da će uskoro ponovo biti zajedno.

– Moja najveća želja je da budemo na okupu. Volio bih da se jednog dana skućimo u nekoj od zemalja Zapadne Evrope. Želim da moja porodica bude ponosna na mene – tada ću i ja biti srećan. Do tada, preda mnom su godine napornog rada – ističe Sou.