The New York Times: Treba li da me je sramota zbog razvoda?

Piše Samaja Muštak za „Njujork tajms“

Moj muž, njegova porodica i naši roditelji su se svi sjatili te večeri u dnevnoj sobi u kući mojih roditelja u Dalasu, kako bi na neki način intervenisali, uz nadu da će me odvratiti od toga da stavim tačku na brak.

- Nikako ne mogu da razumijem. Vodio te u pet zemalja - reče mi svekrva. „Zar to nije dovoljno?“

- Brine o tebi - rekla je moja majka. „Sve ti obezbjeđuje.“

Pognula sam glavu i zurila u cvjetni dezen persijskog tepiha pod nogama.

Svekar mi je kazao da nisam srećna jer mi muž, za razliku od mene, nije doktor, a moj otac se pitao jesam li upoznala nekog drugog.

Iako smo se muž i ja rastali nekoliko mjeseci ranije, moja odluka da istrajem u okončanju braka mojoj porodici je bila čudna. Očekivala sam pobunu; razvod u Južnoj Aziji, čak i u dijaspori, još uvijek je pomalo neuobičajen. Još je veći tabu ako je na zahtjev žene. A razvesti iz razloga koje sam iznijela, dakle, zbog nedostatka emotivne bliskosti, mojim roditeljima, svekru i svekrvi bilo je sasvim nerazumno.

Oni potiču iz porodica koje su prešle granicu između Indije i Pakistana usred noći i za sobom su ostavili kuću i bogatstvo, kako bi izgradili život u novoj zemlji. Pa zar nisam, onda, i ja mogla da živim u braku koji me ne ispunjava?

Brak je, za njih, imao svoju svrhu i bio je mjerilo stabilnosti kojim se gradilo veće društvo zasnovano na zajedništvu kulturnih grupa, vjeri i porodičnoj istoriji. Ljubav je bila tek neočekivani zgoditak.

Muž i ja smo bili istog porijekla, ali za tri godine braka ljubav nije cvjetala. Pokušao je da isplanira egzotična putovanja; išli smo na bračno savjetovanje, na moj nagovor. Preselili smo se bliže porodici. Malo toga se promijenilo.

Očajnički mi je trebala dublja povezanost koju sam tražila u braku, ali nije je bilo. To je bila moja potreba koja se pozicionirala u mojoj svijesti kad sam za specijalizaciju odabrala psihijatriju i upoznala sebe na dubljem nivou i ne mogu više zamisliti život a da tu svoju potrebu ne ostvarim.

Tokom godina, roditelji su primijetili nemir kod mene, ali su me podsticali na toleranciju i zahvalnost. Muž me vodio na putovanja, lijepo je zarađivao za život i ništa strašno se nije dešavalo, niti je bilo kakvog fizičkog nasilja, tako da sam ja sigurno mogla njega nekako da zavolim. To što nisam u tome uspjela, govorilo je samo o mom neuspjehu, ne o tome da on i ja nismo bili jedno za drugo.

U našoj kulturi, izvor mog nezadovoljstva djelovao je budalasto, a moja namjera da se razvedem bila je sebična. Najvažnije je to što nisam ispunila svoju dužnost, to što je moje ponašanje ugrožavalo naš položaj u zajednici i što sam odbacivala svoj život; sve zbog toga što se muž i ja nismo „povezali“.

- Vratićeš sav nakit koji su ti dali - rekla mi je majka dok je pratila svekra i svekrvu. Niko me nije ubijedio da se predomislim i zato su svi bili neraspoloženi.

The New York Times: Savjeti za vezu u koje se psiholozi kunu

- Praviš najveću grešku u životu -  kazao mi je otac.

Posljednji put kad sam ga vidjela, muž me pogledao pravo u oči i rekao mi: „Ti ne umiješ da budeš supruga“.

Godinu posle razvoda i uprkos sudu bračne nesposobnosti koji mi je izrečen, odlučila sam da ponovo počnem da se viđam sa muškarcima. Ipak, u mom okruženju, drugi put ljudi nisu baš mislili da sam podesna za brak.

Kad sam pitala drugaricu poznaje li nekog s kim bih mogla biti dobar par, rekla mi je: „Čak ni oni prijatelji koji nisu bili u braku ne mogu da nađu nekog.“

Vjerovatno iz želje da me poštedi razočaranja, majka je pokušala da mi spusti očekivanja. "Brinem se da mu se nećeš svidjeti kad čuje da si razvedena", rekla bi za nekog potencijalnog momka. Njen savjet je bio da tu sramotu odmah objelodanim, ali i da o tome pričam što je manje moguće, kao o zatvorenom poglavlju koje ne treba nanovo otvarati.

Kada sam, prvi put posle razvoda, otišla na večeru, momak me ispitivao o kraju mog braka. "I to je to?" upitao je, toliko zbunjen što tu nije bilo drame da je bio gotovo razočaran. Potom je rekao da je i on razveden, a onda iznio detalje o tome kako je zatekao ženu u prevari u njihovom hotelskom komplesku sa pet zvjezdica u Meksiku, tokom medenom mjeseca. Nismo više izašli.

Tu je bio i jedan stari poznanik sa kim sam se ponovo zbližila, koji je rekao: „Ne smeta mi“, dajući mi odobrenje koje mu nisam tražila. „Samo nemoj da napišeš kakve memoare o tome ili tako nešto.“

Potrudila sam se da istrpim insistiranje moje okoline da me mora biti sramota razvoda, ali sve to je ipak ostavilo traga. Iz mog ugla, donijela sam neophodnu odluku. Taj izbor je duboko povrijedio mog bivšeg muža, njegovu i moju porordicu, ali nedostatak ljubavi u braku povrijedio je mene, Ipak, mnogo puta kasnije, podsjećali su me na to da je bilo glupo s moje strane da mislim da mogu njegovati nešto novo tamo gdje se nešto jednom ugasilo.

Sve dok nisam upoznala Mahmuda. Kad smo on i ja prvi put pričali o mom braku, nije mnogo rekao. Na to malo što sam podijelila sa njim, on je odgovorio, kratko, ljubazno: „To je sigurno bilo teško.“

Upoznali smo se preko interneta, ali zapamtila sam mu ime poslije konsultacija o jednom pacijentu šest mjeseci ranije, a on je mene zapamtio dvije godine ranije, kada smo se prvog dana specijalizacije zajedno vozili liftom u bolnici. Tog dana mi je pročitao ime na kartici mantila i pitao koleginicu poznaje li; da, poznajemo se i ona mu je rekla da sam bila u braku.

Iznenadilo ga je što je vidio moj profil na internetu, ali ga to nije spriječilo da mi pošalje poruku. Sledećih nekoliko puta kad smo se vidjeli, nijednom nisam pokušala da izbrišem tri godine svog života kako bih njemu više odgovarala, jer mu nikad nije smetalo to što sam se ranije udavala. Razgovor sa njim je lako tekao.

Ipak, nije bilo lako udati se za njega. Jesmo se povezali i to mi je udahnulo novi život. Ali su na mene gledali kao na nekom ko ne umije da održi brak.

- Ako se odlučiš na to, nemoj da kiksaš opet - kazala je majka kad sam joj rekla za njega. Kad me Mahmud zaprosio, ja sam odbila.

Kad pričaju o tome kako su se odlučili na brak, ljudi obično kažu: „Jednostavno znaš“ ili „Slušaj svoje instinkte.“ To nisam mogla reći. Nisam znala, a nisam bila sigurna ni šta mi instinkti poručuju. Ako se više ne budem udavala, neću morati ni da se razvodim. Ipak, ako se ne udam, izgubiću nekog koga sam zavoljela.

Uprkos mom odbijanju, Mahmud je rizikovao i ostao uz mene. A rizikovala sam i ja, te sam na kraju pristala.

Ovog ljeta, dok smo se vozili sa ćerkom i obilazili fakultete, prošli smo pored mog starog stana, u kom sam živjela tokom prvog braka. Mahmud me pitao želim li da uđem. Vidjevši moje oklijevanje, rekao je da mu je u redu da se zadržim koliko god mi treba.

Izašla sam i pogledala prema terasi starog stana i sjetila se kako mi je falilo nešto da bi mi tu bilo prijatno. Kad sam posle razvoda birala stan za sebe, bilo mi je važno da ima lijepu terasu. Nakon što sam se uselila, tu sam smjestila jednu stolicu na ljuljanje i stočić za kafu i tu sjedjela svako veče, uživajući u miru za koji sam se izborila.

Kad sam se vratila u auto poslije nekoliko minuta, Mahmud je rekao: „Zar nećeš još malo da ostaneš?“

„Ne“, odgovorih mu. „Ostala sam dovoljno dugo.“ 

Članak je objavio "Njujork tajms"

c.2023 The New York Times Company

Prevod: Darinka Jovanović