Zelenski ostavljen na cjedilu?

Kako dodaje Nikols, Tramp je prestao da se igra i sada otvoreno pomaže Kremlju u ratu protiv Ukrajine, prijatelja i partnera SAD.

„Vrhovni komandant SAD napustio je zapadni poredak, najuspješniji i najmoćniji bezbjednosni sistem u ljudskoj istoriji.“

Sudeći po raspoloživim dokazima, dodaje on, Tramp to nije učinio na osnovu hladne procjene nacionalnog interesa. Umjesto toga, svoje odluke zasnivao je na sopstvenom interesu, „otvorenom divljenju ruskom diktatoru“, neprijateljstvu prema demokratski izabranom predsjedniku Ukrajine i, sasvim moguće, drugim faktorima koji su trenutno skriveni od američke javnosti.

Autor podsjeća da je u septembru Tramp potpisao zakon o sankcijama koji je Kongres prethodno usvojio, a koji je dobio ime po pokojnom senatoru Lindziju Grejamu, zagovorniku oštrije politike prema Rusiji i snažne podrške Ukrajini. Zakon je uveo sankcije Rusiji, ali i drugim zemljama koje podržavaju rusku invaziju na Ukrajinu i brutalno postupanje prema toj zemlji.

Zakon je usvojen uz podršku obje stranke, ali su neki republikanci i većina demokrata u Predstavničkom domu glasali protiv njega, tvrdeći da sadrži neku vrstu izlazne klauzule – odredbu koja bi Trampu omogućila da po volji suspenduje propisane sankcije. Ispostavilo se da su ti kritičari imali razloga za zabrinutost – Tramp je „povukao kvaku“ te izlazne klauzule samo dva dana prije nego što je zakon trebalo da stupi na snagu.

U izvršnoj naredbi koju je potpisao u petak naveo je da je „takvo izuzeće u nacionalnom interesu Sjedinjenih Država u ovom trenutku“. Istovremeno, nije objasnio kako je tačno izuzeće u američkom interesu. Dodao je da zakon neće biti primjenjivan dok njegova administracija ne odluči drugačije. Izuzeće je uslijedilo ubrzo nakon što je Tramp ukinuo ograničenja na prodaju ruskog dizela Sjedinjenim Državama i drugim tržištima.

Trampovi nedavni potezi u korist Rusije toliko su očigledni da su izazvali rijedak trenutak stranačkog jedinstva u negodovanju – demokrate i republikanci sada, čini se, dijele osjećaj užasa zbog izdaje Ukrajine i Trampovog nepromišljenog odustajanja od američke uloge lidera slobodnog svijeta.

Istovremeno, predsjednikovi pomoćnici grozničavo pokušavaju da objasne zašto ova kapitulacija pred Rusijom nije ono što izgleda. Državni sekretar Marko Rubio, suočen s novinarskim pitanjem, rekao je da će administracija „procijeniti“ efekte Grejamovog zakona nakon 60 dana. Međutim, Nikols je oštar u svojoj ocjeni – riječ je o potpunoj besmislici. Izvršna naredba ne sadrži takav rok i niko ozbiljno ne vjeruje da administracija zaista razmatra da li su sankcije dobra ideja.

Kritike u SAD i izdaja

Rubiju se u opravdavanju Trampove odluke pridružilo nekoliko očajnih republikanaca koji su pokušali da je predstave kao neki oblik patriotizma, zasnovanog na teškim, ali neophodnim odlukama. Upitan u nedjelju da li se slaže s Trampovom odlukom da ukine sankcije, senator Džejms Lankford iz Oklahome odgovorio je: „On samo stavlja američki narod na prvo mjesto.“

Ipak, čini se da gotovo niko, čak ni na američkoj desnici, ne vjeruje u to. Senator Ted Kruz, vatreni Trampov pristalica, nazvao je njegov potez „greškom“, a senatorka Darlin Grejam, koja je naslijedila svog brata u Senatu, takođe se usprotivila Trampu.

Neki konzervativni komentatori, uključujući Endija Makartija, bivšeg saveznog tužioca koji piše za časopis „National Review“, izrazili su mnogo snažnije negodovanje. Makarti je u subotu napisao da Putin nastoji da „ponovo uspostavi američkog sovjetskog neprijatelja“ i da mu „Donald Tramp pomaže i podstiče ga“.

Kao advokat, Makarti svakako nije slučajno izabrao te riječi – pružanje pomoći neprijatelju i podsticanje neprijateljskih aktivnosti dio su kriterijuma iz člana III Ustava Sjedinjenih Država koji definišu izdaju, podsjeća Nikols. Makarti je pozvao na „neodložna saslušanja o šokantnoj eskalaciji saveza Trampa i Putina ove sedmice“.

Prema riječima autora, Trampova odluka nema nikakve veze s američkom nacionalnom bezbjednošću. Njegov faktički savez s Rusijom, tvrdi on, predstavlja prljav dogovor zasnovan na njegovim sopstvenim strahovima i mržnji.

Prije svega, Tramp zna da republikance gotovo sigurno očekuje težak poraz na međuizborima za Kongres, dijelom zbog cijena goriva, koje su porasle kao posljedica rata u Iranu – vrste sukoba za koji je tokom predsjedničke kampanje 2024. godine obećavao da ga neće započinjati.

On očajnički pokušava da učini sve što može kako bi snizio cijene goriva, a pošto očigledno ne razumije kako funkcioniše međunarodna ekonomija, moguće je da iskreno vjeruje da će neki nemarno dogovoren sporazum s Rusijom o dizel-gorivu ublažiti rast cijena goriva u Sjedinjenim Državama.

To se neće dogoditi, iako će takav dogovor svakako pomoći pojedinim ruskim kompanijama, primjećuje Nikols.

Slabić zastrašen jačim i inteligentnijim muškarcima

„Donald Tramp se pokazao kao odbojan lik, a kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država predstavlja sramotu za sopstveni narod, ali i za međunarodne obaveze koje njegova funkcija nosi. Svi znamo koji su njegovi pravi motivi – prljavi pokušaj da obezbijedi nekoliko dodatnih glasova na kongresnim izborima tako što pokušava da snizi cijenu nafte“, rekao je prošlog vikenda Malkolm Rifkind, bivši britanski ministar odbrane.

Posljedica toga, s pravom je dodao Rifkind, jeste da će Tramp sada biti „direktno odgovoran“ za smrt Ukrajinaca koji će ginuti dok Putin koristi savez s Amerikom da nastavi rat.

Ali čak i da je američka ekonomija u boljem stanju, Trampov dosadašnji odnos s Putinom ukazuje na to da nikada nije namjeravao da dozvoli sprovođenje sankcija predviđenih Grejemovim zakonom. Trampova suspenzija zakona poruka je Ukrajini, Rusiji, Evropi i američkim saveznicima u NATO-u da su Bijela kuća pod Trampom i Putinov Kremlj sada na istoj strani.

Trampova, kako autor piše, očigledna „zaljubljenost u ruskog diktatora“ dobro je dokumentovana i nema potrebe da se ponovo opisuje u svim svojim, kako tvrdi, kičastim detaljima. Njegova odanost toliko je očigledna da je godinama podsticala razne složene teorije o njenom porijeklu. Ipak, princip Okamove britve (filozofski i naučni princip prema kojem, među nekoliko mogućih rješenja ili objašnjenja neke pojave, treba izabrati najjednostavnije, odnosno ono koje podrazumijeva najmanje pretpostavki – prim. aut.) upućuje na jednostavnije objašnjenje: Tramp je slab čovjek kojeg zastrašuju jači i inteligentniji muškarci.

Njegov snishodljivi stav prema Putinu razlikuje se samo po intenzitetu od načina na koji se odnosi prema drugim autoritarnim liderima, uključujući kineskog Si Đinpinga i sjevernokorejskog Kim Džong Una, opasnog totalitarnog vođe u kojeg se, kako je Tramp izjavio, zaljubio.

Milioni života nijesu važni – važni su Tramp, njegovi saradnici i porodica

Kao da je time želio da potvrdi tu tvrdnju, Tramp je tokom vikenda na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio tužbalicu, moleći javnost da shvati koliko ga je Putin nadmašio. Pokušao je da objasni da se ruskom lideru obraća zato što „nije želio da učini ništa što bi bezobzirno odvratilo Rusiju od pregovaračkog stola“.

U tom priznanju upozorio je da bi izazivanje Putinovog gnjeva moglo imati posljedice po Iran.

„Možda je još važnije to što Rusija čini vrlo malo, ako uopšte išta, da pomogne Islamskoj Republici Iran, u poređenju s onim što bi mogla da radi, i želim da tako i ostane. Tako će i biti, osim ako se neke budale ne umiješaju“, napisao je Tramp.

Zatim je ustvrdio da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski dobio toliko novca od administracije Džoa Bajdena i Evrope da „ne želi da okonča ovaj rat i vjerovatno nikada to nije ni želio“.

Time je, smatra Nikols, zapravo poslao izuzetno problematičnu poruku svijetu: Ne miješajte se u moj odnos s Putinom, koji je odgovoran za brojne smrti, jer bi u suprotnom mogao da počne da pomaže zemlji protiv koje se američki vojnici upravo bore. Drugim riječima, kako navodi autor, lider zemlje koja je i dalje najmoćnija na planeti pokušava da ubijedi sve ostale, uključujući i američki Kongres, da ne izazivaju Putina, umjesto da Putinu poruči da ne bi smio ni da pomisli na to da pomaže Iranu.

Ništa bolje od toga ne pokazuje koliko je Tramp postao slab i servilan prema gospodaru Kremlja, zaključuje Nikols u tekstu za The Atlantic.

Zelenski – gubitnik koji stvara nepotrebne probleme svom prijatelju Vladimiru

Tramp vodi takvu personalizovanu diplomatiju djelimično zato što, uprkos svim dokazima koji govore suprotno, vjeruje da je majstor sklapanja dogovora. Ali veća ironija je u tome što se, s obzirom na to koliko često kritikuje globalizam, i sam ponaša kao globalista. On ne vidi svijet kao skup suverenih država, već kao teritorije kojima upravljaju mafijaški šefovi. Slabiji, posebno američki saveznici, mogu biti zloupotrijebljeni i ucijenjeni po volji. Moćniji kumovi, uključujući i zaklete neprijatelje Amerike, smatraju se jednakima i stoga se prema njima postupa s poštovanjem. Interesi miliona nevinih ljudi u ovim zemljama nijesu važni – važno je samo ono što odgovara Trampu, njegovim najbližim saradnicima i njegovoj porodici.

Čini se da Trampa pokreće i otvorena mržnja prema ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Ovo neprijateljstvo može se pratiti još od Trampovog prvog mandata, kada je nespremnost ukrajinskih vlasti da učestvuju u planu istrage protiv Džoa Bajdena dovela do prvog postupka opoziva Trampa. Ali Trampova odbojnost prema Zelenskom prevazilazi običan obračun. Izgleda da ga Tramp vidi kao gubitnika, ništavilo koje nepotrebno stvara probleme njegovom prijatelju Vladimiru. Američki predsjednik ne može da razumije zašto Zelenski i njegovi ljudi jednostavno neće prihvatiti svoju sudbinu i leći pod gusjenice ruskih tenkova. Ranije ovog mjeseca Tramp je pozvao na uklanjanje Zelenskog. Sada izgleda da je odlučan da dozvoli Putinu, a ne ukrajinskom narodu, da ostvari ono što želi.

U međuvremenu, situacija je užasna. Kada se Kongres ponovo sastane, mogao bi pokušati da usvoji novi zakon, ali bi za izmjenu Grejemovog zakona bila potrebna većina dovoljna da se poništi predsjednički veto. Republikanci nijesu pokazali interesovanje da Trampu oduzmu ovlašćenja za uvođenje carina, a podjednako je malo vjerovatno da će mu oduzeti ovlašćenja da ukine sankcije koje su upravo pokušali da uvedu. Ni sudovi vjerovatno neće osporiti predsjednikove odluke kada se poziva na nacionalnu bezbjednost, što čini gotovo svaki put kada želi nešto da uradi.

Staljin i njegovi nasljednici samo su prerano sanjali

Dodatni problem je to što će i Trampov ministar odbrane i potpredsjednik vjerovatno podržati politiku usmjerenu na obezbjeđivanje ruske pobjede. Džej Di Vens pridružio se Trampu u pokušaju da zastraši i ponizi Zelenskog tokom ozloglašenog sastanka u Bijeloj kući početkom 2025. godine, pa je malo vjerovatno da će tražiti od Trampa da preispita svoju odluku da pomogne Putinu. Što se tiče Pita Hegseta, izgleda da je spreman da kaže i uradi sve što je potrebno kako bi ostao u Pentagonu. Najviši oficiri američke vojske mogu saosjećati s Ukrajinom, kao i većina američkih građana, ali ideja da će ovaj nezreli, samoproglašeni „ministar rata“ iznenada pružiti zrelu i smirenu odbranu demokratije od ruskog imperijalizma jednostavno je smiješna, navodi autor.

U doglednoj budućnosti, sudbina Ukrajine zavisiće od evropske pomoći. Evropa bi mogla da nastavi da povećava svoju podršku, a novi saziv Kongresa mogao bi pokušati da od Bijele kuće zahtijeva veću pomoć. Ali svi će morati da požure jer se zima približava. Zelenski, međutim, zna da je ruska pobjeda upravo ono što Tramp želi.

„Ako Sjedinjene Države podrže Putina, to je nevjerovatno. To je tragedija“, rekao je u nedjelju. „Naravno, ako ove dvije zemlje budu zajedno, naravno da nećemo pobijediti. Nećemo moći da se odupremo“, zaključio je.

Svijet u kojem je Bijela kuća saveznik Kremlja dugo je bio dio carstva paranoične fikcije. Kandidati kojima upravljaju neprijateljske sile i crveni predsjednici bili su fantazije, mračne priče koje su Amerikanci jedni drugima pričali poput priča o duhovima oko logorske vatre. Ali taj savez sada postoji. Kada bi Staljin i njegovi nasljednici iz Hladnog rata mogli da vide šta su Tramp i Putin stvorili i kako su moćne Sjedinjene Države svedene na podređen i ponižavajući položaj, mogli bi zaključiti da njihove zlokobne nade nijesu bile neosnovane, već da su ih samo prerano sanjali, zaključuje Tom Nikols.