Nada Kažić: Bez igre i transformacije nema umjetnosti

"Vrt za moju majku" - zvuči kao naslov pjesme. I može tako da se doživljava s obzirom na umjetnički habitus likovne umjetnice Nade Kažić. Naročito ako imamo u vidu konkretnu realizaciju istoimene izložbe skulptura nedavno održane u Kulturnom centru Novog Sada, a koju je posvetila upravo svojoj majci. Njene skulpture – instalacije, sačinjene od recikliranih srpova, kosa, beleđija, koje djeluju kao cvjetovi, kao biljke, mjesec, pupoljci, zaista i tvore vrt u kojem je centralna figura majka. Majka kao vrhunski kreativni princip, ali i majka, konkretno biće, koja ga oblikuje. No, i majka i vrt izloženi su mijeni - promjeni, najčešće onoj koja potiče od vremena, što vizuelne momente čini vrijednim pamćenja. Zato, Nada Kažić likovno oblikuje svojevrsnu odu majci, njenoj snazi i krhkosti, stvara emoconalni zapis u skulpturama, dodajući tome i fotografiju majke koju je upravo ona snimila.

Рад Наде Кажић које је представила у Новом Саду

-фото: приватна архива

"Vrt je za mene mjesto uživanja. Prostor za ličnu introspekciju, kao i mesto tajni, zagonetki i zamki", kaže Nada Kažić na početku razgovora za "Dan".

• Kako je sve počelo? Što je prethodilo "Vrtu za moju majku"?

– Od alata za košenje – srpa i kose, pravila sam prostorne skulpture. Te alatke su kroz čitav moj život bile prisutne. Sjećam se scena iz djetinjstva gdje moja majka kosi travu kad bismo ljeti odlazili na selo. Te scene su mi se duboko urezale, pratile su me cijelo vrijeme. Kao dijete sam skupljala te alate u staroj seoskoj kući, ne znajući zašto. Jednog dana, u meni je sazrela ideja i napravila sam prvu skulpturu od kosa. Sastavila sam dvije kose, kojima sam željela da promijenim energiju, da one ne budu više alatke za košenje, već da postanu kao biljke koje izrastaju. I iz te potrebe krenula sam dalje u potragu za tim predmetima i počela da ih skupljam. Uslijedila je velika izložba 2017. godine u Muzeju i galerijama Podgorice. Istražujući i radeći dalje sve sam povezala sa fotografijom, kao što je i fotografija moje majke kako kosi.

Мајка Наде Кажић док коси око љиљана - fotografija je bila prikazana i na izložbi

-фото: нада кажић

• Da pojasnimo čitaocima, u katalogu je fotografija Vaše majke koja kosi. 

– To je bila jedna nevjerovatna scena - ulazimo u naš seoski vrt, i odjednom, ispred nas, ogromno cvijeće je izraslo na jednom golom kršu, cvijeće visoko pet metara. I moja majka, kad je ugledala te ljiljane ispred nas, odmah je uzela da kosi okolo. I prosto, kontrast tog cvijeća koje bukti i moje majke koja kosi bio je fascinantan. I tako sam i počela da je fotografišem. I sa tim portretom moje majke koja u svojoj 90. godini kosi, zaokružila sam jedan veliki ciklus.

• I fotografije, i skulpture, sve je to veoma lično.

– Jeste, sve je to veoma lično, i veoma je vezano za sjećanje. To su tragovi prošlosti, ali i slojevi onoga što se ponavljalo, kao scena kad moja majka svako ljeto srpom bere pelin ili neko drugo ljekovito bilje. To se urezalo u moju svijest i kasnije povezalo.

• Kako ste izabrali šta ćete iz tog mnoštva ličnih sjećanja predstaviti drugima?

– Birala sam po likovnosti neke predmete, ali i predmete koji imaju neke priče i onda to gradila u cikluse, kao recimo ovaj gdje kose formiraju lepeze. Pokušavala sam i da prikažem različita stanja – zgrčenosti, pokreta, statičnosti... Bitna mi je bila transformacija. Igrala sam se s različitim površinama, većim i manjim, intervenišući recimo onda tankom žicom u okviru samog srpa da bih ih kasnije oslobodila od toga i napravila recimo buket.

• Prije ovih ciklusa, imali ste izraženu keramičarsku fazu. Kako ste se okrenuli metalu, što Vas je njemu privuklo?

– Metal sam uvijek koristila i kad sam radila s keramikom. Koristila sam tečne metale sa kojima sam slikala pejzaže na terakoti. Zatim sam uvela metalnu žicu kao materijal u kombinaciji s terakotom, i onda nastupa metal. To je bila svojevrsna gradacija.

• Na ovim radovima ostavljate rđu. Da li ona ovdje funkcionira kao boja ili je nešto drugo u pitanju?

– Rđa je sinonim za prolaznost. Istovremeno ima moć kao boja. Ima jak kolorit. Na mojim metalnim skultpurama rđa nije slučajna pojava, već prirodan nastavak procesa njihovog nastajanja. Svjesno ostavljam da djeluje, jer kroz promjenu, nagrizanje i propadanja materijala želim da naglasim prolaznost vremena. Rđa tako postaje dio skulpture – trag vremena koji podsjeća na neminovnu promjenu, prolaznost i nestajanje.

Рад Наде Кажић које је представила у Новом Саду

-фото: приватна архива

• Postavka u novosadskom Kulturnom centru, u odnosu na neke Vaše druge postavke gdje ste izlagali ove radove, djeluje prozračnije.

– Sve zavisi od prostora u kojem izlažem. Postavljam skulpture u odnosu na prostor. One mogu uvijek biti na drugi način postavljene, a opet to je taj isti rad. Igra u prostoru je vrlo bitna za moje radove. Mogućnosti su razne, tako da uvijek bude neko iznenađenje i bude drugačije predstavljeno, kao sada u Novom Sadu.

• Koliko je igra bitna u umjetnosti, generalno u životu? Da li je uopšte moguće živjeti bez igre, ako je sve uozbiljeno?

– Igra mora da bude prisutna, bez nje ne može, makar za mene.

Рад Наде Кажић које је представила у Новом Саду

-фото: приватна архива

• Smije li se reći, zaključiti da kroz te prikaze biljaka, asocirate i stalno pričate o čovjeku?

– Čovjek je uvijek prisutan, kao i život i smrt, borba, priroda. Život se uvijek obnavlja, pokošena trava opet izrasta, ciklusi u prirodi se nastavljaju. Uloga umjetnosti je da se ne prekine nijedan prirodni tok.

• Znači li to da je umjetnost i polje i alat koji može pomoći da se otkrije tajna života?

– Ne može pomoći do kraja, jer se nikad ništa ne otkriva do kraja, ali može olakšati da se ide kroz život.