Danas se i sloboda kupuje

Savremena opera "Ostrvo" koju je režirala i za nju komponovala muziku Irena Popović na libreto Jelene Novak, nakon publike u Kotoru i Budvi, sinoć i preksinoć izvođena je u podgoričkom Gradskom pozorištu. Opera je koprodukcija Gradskog pozorišta, Međunarodnog festivala KotorArt i Muzičkog centra Crne Gore.

Priču o Jacinti Kunić, njenom posvećenom i usamljeničkom radu vezilje zavjetne ikone za crkvu na Gospi od Škrpjela, njenoj arhetipskoj sudbini žene pomorca, ali i priči čija samotna tišina okružuje i nas, a kojoj u savremenoj kakofoniji (paradoksalno?) težimo, na scenu su donijele glumica Dubravka Drakić, sopran Olivera Tičević i maturantkinja Sofija Ivanović (dječji glas). Četvrti "glas" bio je kamerni ansambl "Boka" koji čine flautistkinja Tamara Jovanović, pijanistkinja Marina Mikić, violinista Nenad Jovanović, violončelista Željko Ivović i perkusionista Srđan Palačković. Kostime je uradila Lina Leković, a video Emil Petrov.

Подигли су публику на ноге

-фото: ђорђе цмиљанић

Biti drugačiji danas postalo je problematično. Biti dio mase je moderno, navodi Popović

"Ostrvo", višeslojna priča, podigla je podgoričku premijeru publiku na noge nakon izvedbe. Ne samo zbog izvrsnog izvođačkog nivoa, već i zbog toga što je, sudeći po aplauzu, izazvala istinsku i tako željenu katarzu. Onu vrstu oslobođenja, pročišćenja, koju donose samo priče dostojne ne samo preispitivanja, već i ljudskih emocija. One koje uspijevaju da zadru u najdublje kutke ljudske duše, upravo tamo gdje vlada tišina u kojoj sve izgovoreno i viđeno dobija smisao istinitosti, gdje vlada "nepokretni mir" postignut ne mirenjem, već slobodnim, osviješćenim i posvećenim djelovanjem, i što je važnije - kretanjem iz ljubavi i ka ljubavi. Ujedno, priča je to i o pronalaženju sopstvenog glasa (i to u skoro pa monaškoj tišini, jer jedino tako može), sopstvenog identiteta ("Ja, Ja, Ja, Ja-cin-ta, Ja-cin-ta, Jacinta..." "...vidiš li me - vidim te..." "ne pričamo jedna s drugom, vezemo, samo duboko udahnemo kad otkinemo vlat kose i onda je uđenemo u iglu i vezemo..."). I nema boljeg prostora od kamena i mora, njihovih melodija i ritmova, pjesme kitova, krikova galebova, huka vjetra, igre zraka Sunca, da se sve to ispriča, što je svojom muzikom upravo i uradila Irena Popović.

Ženski glas koji ima sopstveni izbor

Tičević naglašava da je "Ostrvo" susret savremenog izraza i legende iz našeg nasljeđa, i gdje nije bilo čvrstih i tradicionalnih operskih okvira. Govoreći o Jacinti, navodi da je riječ o ženi koja čeka, ali koja u tom čekanju nije pasivna.

– Jacinta je žena koja je snažna i srećna jer umije da mašta, jer iznova bira svoju ljubav, svoj izbor - rekla je Tičević.

Posebnu perspektivu predstavi daje dječji glas Sofije Ivanović, koja je zapitala - šta znači ostrvo? Navodeći da se najčešće ostrvo povezuje se nečim usamljenim i izolovanim, dodaje da je Jacinta upravo tome odlijevala. Ona, dodaje, simboliku ostrva povezuje sa suočavanjem Jacinte s okolnostima.

– Ona nije odolijevala, već je bila dostojanstvena i jaka - istakla je Ivanović.

Kako je rekla u razgovoru s novinarima, s libretistkinjom je pokušala da pronađe prostor u kojem različitost može da postoji i da bude prihvaćena, za razliku od pjesme kita koji pjeva frekvencijom višom o drugih i kojeg zato niko ne čuje.

– Sve te visoke frekvencije zapravo su frekvencije ljudi koji žive danas i za koje kažemo da su drugačiji. Biti drugačiji danas postalo je problematično. Biti dio mase je moderno - navodi Popović. Izdvajanje iz mase zahtijeva hrabrost, a ta hrabrost je, poručuje, jedan od oblika slobode. Jer, kada se izdvojite, dodaje, nema grupe ljudi koja vas prati.

Ансамбл с Драговић Поповић након извођења

Ансамбл с Поповић након извођења

-фото: ђорђе цмиљанић

– Biti drugačiji, različit, podrazumijeva hrabrost. A hrabrost je sloboda. U današnje vrijeme biti slobodan je raritet, zato što se i sloboda kupuje - rekla je Popović, dodajući da ostrvo simboliše žene koje grade vlastite prostore u kojima mogu biti slobodne.

Za Drakić, uloga Jacinte Kunić predstavlja dragocjeno iskustvo, budući da se susreće sa zahtjevima muzičkog teatra i pjevanja. Ujedno, dopalo joj se što je riječ o komadu pisanom za sopran, dječji glas i glumački glas, koji na scenu donose "priču o samoći, o tome kako i taj puž i kit, te žene, i sve što ima veze sa tišinom i samoćom, i vremenskim mijenama utiče na osobu tokom čitavog života i kako se uprkos tome ide dalje".

Preuzmite našu aplikaciju