Davor Dragojević: Lutkarstvo je umjetnost za sve i mnogo više od dječje igre

– Naša djeca su potpuno normalna, pametna i zdrava, samo im moramo ponuditi maštovit sadržaj umjesto da im u ruke guramo telefone – kazao je Davor Dragojević u emisiji "Đir" Radija D Plus koju je pripremila Iva Nešić.

Ovaj istaknuti crnogorski dramski umjetnik, s višedecenijskim iskustvom na sceni i iza nje, otvoreno govori o zapostavljenosti lutkarstva, izazovima s kojima se susrijeću stvaraoci, ali i o jedinstvenom daru koji je potreban da bi se neživim predmetima udahnula duša. U razgovoru za Radio D Plus, Dragojević analizira položaj pozorišta za djecu, odgovara na pitanje zašto je dječja publika najiskreniji sudija i objašnjava zbog čega je animacija lutaka mnogo kompleksniji posao od puke igre.

•Za početak, hajde da razbijemo jednu veliku predrasudu koja se godinama provlači kroz javnost. Kada se spomene lutkarstvo, većina ljudi odmah to poveže isključivo sa djecom i vrtićima. Da li griješimo u takvom posmatranju stvari?

Narvno da se griješi ako se govori o lutkarstvu kao isključivoj umjetnosti za djecu. Lutkarstvo je jedna posebna grana pozorišne umjetnosti, umjetnost sama za sebe, a ljudi koji stvaraju tu umjetnost bave se i djecom i odraslima. Dakle, lutkarska umjetnost namijenjena je svim generacijama, samo što kod nas u Crnoj Gori zaista nema lutkarskih predstava za odrasle, što ne znači da ih neće uskoro biti. Ljudi kad čuju riječ lutkarstvo, odmah se sjete svog boravka u vrtiću i kažu da je to ono što su tamo radili. Sve ono što se radi u vrtiću, bilo da je u pitanju pozorište ili bilo šta drugo, to je namijenjeno za taj uzrast. A lutkarstvo u profesionalnom smislu je potpuno nešto drugo. Mi koji se bavimo lutkarskom umjetnošću zaista želimo da pravimo visoku umjetnost i da govorimo specifičnim jezikom lutaka. Nekad se obraćamo dječjoj publici, nekad odrasloj, ali u svakom slučaju želimo da ta umjetnost dopre na pravi način do naših gledalaca.

•U jednom od svojih ranijih intervjua izjavili ste da je lutkarstvo na neki način potcijenjena umjetnost u našoj sredini. Da li i danas stojite iza tog mišljenja?

Da, i dalje imam to mišljenje. Kod nas u Crnoj Gori je lutkarstvo zaista zapostavljeno. Mi smo jedna od rijetkih zemalja u Evropi, čak mislim i jedina, koja nema specijalizovano lutkarsko pozorište kao samostalnu instituciju. Mi u okviru Gradskog pozorišta imamo lutkarsku scenu, ali tu bude tek jedna lutkarska premijera u dvije godine, i to se, nažalost, nije promijenilo zadnjih deset godina. Ipak, nekako vjerujem da će sadašnji menadžment učiniti nešto više nego prethodni, kako bi se lutkarstvo kao umjetnost malo više pokrenulo i približilo našoj publici u Crnoj Gori.

•Ljudi često misle da je rad sa lutkama jednostavna igra. Koliko je zapravo taj proces kompleksan i koja je osnovna razlika između igračke i pozorišne lutke?

Pozorište jeste igra. Mi kad spremamo predstavu i kad kažem igramo predstavu, mi zapravo volimo to kao igru. Dok god je doživljavamo tako, onda je to pravo pozorište. Ali ako lutkarstvo povezuju sa dječjom igračkom, onda to nema veze s istinom. Čak i u zvaničnoj engleskoj terminologiji imate pojmove doll i puppet. Doll je igračka, a puppet je lutka za pozorište. Nisu to igračke, to su pozorišne lutke koje su kreirane isključivo da bi se bavile pozorištem i da bi govorile o onome što je zapravo rediteljska zamisao i ideja autora, kreatora lutaka i scenografa. Svaka lutkarska predstava ima svoje unikatne lutke. Vrlo rijetko se neka lutka može upotrijebiti za dvije različite predstave, jer je svaka rađena stilski kako bi se zadržalo jedinstvo predstave. Dakle, igrati se u pozorištu znači raditi izuzetno ozbiljne stvari.

•Ko u tom odnosu ima veću slobodu i važnost na sceni – glumac ili lutka?

Lutke nema bez glumca, to je definitivno. Mi kao glumci dajemo život toj lutki. Terminologija koju koristimo kaže da se lutka animira. Riječ animirati potiče od latinske riječi anima, što znači duša. Dakle, mi animirajući dajemo dušu toj lutki. Lutka bez glumca je samo jedan običan komad tkanine, drveta, plastike ili gume. Ali u rukama glumca to postaje živa stvar. Zato je glumac najbitniji u pozorištu. Da bi postojalo pozorište, mora da postoji makar jedan glumac i makar jedan gledalac. To je minimum. Nove tehnologije danas pokušavaju da izbace glumca, ali to više nije pozorište, već nešto sasvim drugo.

•Imala sam čast da radim scenografiju s Vama na predstavi "Žižula i Čičak" u produkciji Centra za kulturu Berane, gdje ste uveli inovativan pristup animaciji samih kostima. Kako je izgledao taj eksperiment?

Želio sam da napravim posve neobičnu predstavu jer je i sama tema neobična – zaljubljivanje Žižule u Čička, dvije naizgled nespojive kategorije, jedne iz reda voća, druge iz reda bilja. Zbog toga sam napravio pozorišni eksperiment u kojem glumci ne oblače kostime, nego ih animiraju kao lutke. To je bio izuzetno zahtjevan posao. Odabrao sam četvoro mladih glumaca koji su bili neizmjerno talentovani i disciplinovani. Vjerovali su mi i proveli sate vježbajući kako da taj kostim oživi. Po reakcijama publike vidim da je eksperiment uspio i vjerujem da ćemo sa tom predstavom reprezentovati i Berane i Crnu Goru na mnogim međunarodnim festivalima.

•Kakvi su bili Vaši počeci u svijetu umjetnosti i kako ste se od inženjera elektrotehnike obreli na lutkarskoj akademiji?

Kao dijete sam išao u Pionirsko pozorište i gledao predstave koje su me očarale. Kasnije me život odveo na drugu stranu, završio sam za inženjera elektrotehnike, ali me to nije ispunjavalo do kraja. Pozorište je bilo moj pravi poziv. Moja prva uloga bila je prije više od 33 godine, kada sam uskočio u predstavu "Mala princeza" i igrao cara. Nakon toga sam upisao i završio lutkarsku akademiju NATFIZ u Sofiji, u klasi profesora Slavča Malenova, jednog od najboljih evropskih reditelja. On mi je na prvom susretu rekao da će me naliti znanjem, a da li će to biti umjetnost zavisi od onoga što nosim u srcu. To znanje i iskustvo omogućili su mi da režiram širom regiona – od Srbije, Makedonije, Albanije, pa uskoro i u Mađarskoj i Rumuniji.

•Režirali ste i izuzetno uspješnu predstavu "Tarzan – gospodar džungle" u Gradskom pozorištu. Ona je specifična po tome što gotovo da nema teksta?

U toj predstavi napravio sam kombinaciju lutaka, maski i žive igre glumaca. Htio sam rad koji gotovo nema teksta, a da bude u potpunosti razumljiv svima. Kroz igru, ples i koreografiju ispričali smo priču koja je fantastično prihvaćena. Osvojili smo i glavnu nagradu na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu. Predstavu uvijek čine ljudi, a kada se autorski tim složi – od pisca, reditelja, kompozitora, scenografa, Tamare Vujošević Mandić koja je radila sa mnom, pa do glumaca koje uvijek doživljavam kao koautore – onda je rezultat zagarantovan. Glumce nikada ne tretiram kao puke izvođače radova, već kao umjetnike koji stvaraju. Ja sam tu samo kao selektor koji postavi taktiku.

•Poznati ste po tome da rado pružate šansu mladim glumcima na samom početku njihove karijere. Koliko vam je inspirativno raditi sa novim generacijama?

Izuzetno volim da radim sa mladim ljudima. Oni su i sadašnjost i budućnost ove zemlje. Mi stariji i iskusniji treba da im ponudimo znanje i naučimo ih zakonitostima zanata, a oni svojom energijom treba da iznesu projekte. U lutkarstvu postoje stroga pravila. Na primjer, uvijek se smatralo da je monolog u lutkarstvu nemoguća misija. Ja sam u predstavi "Princeza na zrnu graška", u Pozorištu lutaka Niš, uspio da napravim monolog jedne gladne mišice, ali u dijaloškoj formi sa drugim predmetima na sceni. Mladi glumci imaju tu snagu da takve izazove prihvate i iznesu na pravi način.

Pozorišni rad za djecu zahtijeva ogromnu energiju i posvećenost. Šta Vas i nakon više od tri decenije rada i dalje drži u ovoj profesiji?

Isključivo ljubav prema lutkarskoj umjetnosti i radu za djecu. Da sam se bavio nekom drugom vrstom umjetnosti ili komercijalnijim poslom, vjerovatno bih imao više novca, ali novac nikada nije bio moja glavna motivacija. Moja najveća nagrada su dječji aplauzi, njihovi osmijesi i kada iz čistog oduševljenja počnu da viču "bravo!". To je momenat zbog kojeg vrijedi živjeti i raditi ovaj posao. Posvetio sam više od 33 godine radu sa djecom i za djecu i danas mi dolaze generacije roditelja koji su me gledali kada su i sami bili mali.

•Da li je teže igrati za odrasle ili za dječju publiku?

Dječja publika je nesumnjivo mnogo iskrenija. Ako se djetetu ne sviđa predstava, ono neće sjedeti iz kurtoazije i ćutati. Ono će da se vrpolji, da priča sa drugom pored sebe i odmah ćete vidjeti da mu je dosadno. Odrasli su skloni da iz pristojnosti odgledaju dosadnu predstavu do kraja, kulturno aplaudiraju, a onda kad izađu kažu da ništa nije valjalo. Kod djece nema foliranja. Priče o tome kako današnja djeca ne mogu da drže pažnju duže od 15 minuta jednostavno nisu tačne. Nedavno sam vodio program za đake prvake gdje su mi rekli da djeca mogu pratiti najviše 45 minuta, a program je na kraju trajao sat i deset minuta i djeca su tražila još. Naša djeca su pametna i zdrava, samo im mi odrasli moramo ponuditi maštovit i kreativan sadržaj umesto što im u ruke guramo telefone. Kada im ponudite pravu umjetnost, oni učestvuju punim srcem.

(Ovaj tekst predstavlja transkript radijske emisije čija proizvodnja je podržana sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, koje raspodjeljuje Agencija za audio-vizuelne medijske usluge.)