Dušan Kovačević: Ponekad pomislim da nisam uzalud uništavao papir

Dušan Kovačević, književnik, dramski pisac, esejista, za kojeg se bez imalo zazora može reći da je živa legenda, autor kojem je pošlo za života da rečenice iz njegovih drama i filmskih scenarija postanu dio opšte jezičke (sub)kulture. Očekivano, na Sajmu se okupila brojna publika koja je došla da čuje, vidi pisca, ili da joj Kovačević potpiše knjigu i da s njim kratko porazgovaraju nakon večeri. Na početku i na kraju večeri Kovačevića su dočekali i ispratili dugim aplauzom, a on je, zahvaljujući publici na dolasku rekao - "Nadam se da niste došli uzalud".

Бројна публика

-фото: живана јањушевић

Ovom prilikom najviše govora bilo je o Kovačevićevim izabranim djelima u izdanju "Kosmos" izdavaštva - "Bila jednom jedna zemlja i druge priče" i "Drame". Izbor je sačinio književnik i kritičar Gojko Božović, koji je s akademikom i razgovarao. On je ukazao na raznovrsnost Kovačevićevog opusa, gdje se često prepliću žanrovi. No, svima im je u osnovi priča i pričanje, kaže Božović.

– Dušan Kovačević je u jednom razgovoru rekao da čovjek u našim prilikama može da, ako je dramski pisac, ima relativno jednostavan zadatak. Dovoljno je da pogleda kroz prozor i odmah se nalazi u srcu drame. Odmah prepozna neku dramu i onda potom tu dramu oblikuje predstavljajući njene junake, predstavljajući konflikt koji je to u središtu te drame. Šta bi to danas čovjek mogao da vidi najprije kada pogleda kroz prozor, koja se to drama uobličava pred njegovim očima, zapitao je Božović Kovačevića.

– Mi danas živimo u vremenu viška drama i jednostavno sad treba samo da napravite selekciju šta ćete i o čemu ćete da pišete, a to zavisi od čovjeka do čovjeka, od toga što je to što ga pokreće, šta ga inspiriše – odgovorio je Kovačević.

On se prisjetio svojih početaka, jer je počeo da piše još na Akademiji, na trećoj godini je napisao "Maratonci trče počasni krug", a na četvrtoj "Radovana Trećeg", i sa te dvije drame diplomirao je u Ateljeu 212. Kako je dodao, bila je to tada "više želja, nego namjera da se bavi pisanjem".

– Onaj ko misli da može da živi od pisanja, on sigurno nije normalan. On garantovano nije normalan, što znači da ima šanse da uspije. Neko ko stvarno naumi i ima ozbiljnu namjeru da sjedi i da olovkom i hartijom zarađuje za život, ima velike ambicije u životu. Nekome uspije - rekao je Kovačević, dodajući da je imao sreću da ova dva komada odmah zažive na pozorišnim scenama, a "Maratonci" i na filmu.

Smatra da je mladim ljudima danas teže da se profesionalno ostvare, jer mu se čini da mladi danas žive pod većim pritiskom, pod većim užasom, većom presijom u odnosu na vrijeme kada je on odrastao i bio mlad. "Ja sam odrastao u vremenu poslije rata. To su pedesete godine, i doba poslije tako strašnog rata kao što je bio Drugi svjetski rat, svaki dan je lijep jer se živi", ističe Kovačević, dodajući da je bilo i malo izvora informacija, ako se izuzme priča starijih - usmena književnost.

– Od te usmene književnosti ja sam pokupio jako puno. Moji junaci uglavnom su ljudi iz naroda i ponašaju se kao, na prvi pogled, potpuno normalni, ali sa blagim iščašenjima. Ali, to je jednostavno bilo to vrijeme i ja se tog vremena sjećam sa dosta nostalgije, a koja nije tačna. Nije to bilo ni lijepo vrijeme, ni romantično. To je bilo vrijeme nužnog preživljavanja i snalaženja uz sve užase koji su se i dalje događali na političkom planu - rekao je Kovačević.

Бројна публика

-фото: живана јањушевић

Gledajući mlade ljude danas često se pita, kaže Kovačević, gdje su otišle njegove godine kada je želio da kao mlad čovjek nešto mijenja.

Na konstataciju da je pisao urnebesne komedije 1970-ih, da bi u narednoj deceniji pisao urnebesne tragedije kao što je "Balkanski špijun" ili "Profesionalac", da bi 1990-ih u njegove drame ulazila stvarnost - istorijska, društvena, politička, dok u 2000-im se univerzalizuju teme, gdje "Pozorište potkazuje život", Kovačević kaže da piše, da pronalazi priče koje ga proganjaju.

– Jednostavno, u nekoj samoodbrani pišem nešto što me opterećuje, što me uznemirava, što me nervira, što mi stvara nelagodu i što mislim da je civilizacijski nedopustivo. Većina mojih drama je otpor prema nečemu, i da ne bi to bio mrak i samo mrak, jer ako iz mojih svih drama isključite komediju, dobićete crnu sliku svijeta, a ja to ne volim. Ja ne volim privatno da budem u depresiji, da sam poražen, ne volim predaju, ne volim nijednu vrstu odustajanja, i mislim da je smijeh i taj komediografski dio užasno dragocjen za cio moj rad. I da nema tog smijeha, ili ironije ili cinizma, nazovi ga kako hoćeš, to ne bi moglo da se gleda. Zamislite "Maratonce" koji nisu komedija. To bi bila onako baš tužna pojava, jel` da? Tako da se cio moj rad kreće između klasične drame i komedije - ističe Kovačević. Napominje i da se trudi da u dramu ubaci lik ili situaciju s kojom se gledalac lako poistovjećuje, a kako bi lakše gledao.

Божовић и Ковачевић

-фото: живана јањушевић

– Mislim da je komedija, uopšte smijeh jedna od najljepših ljudskih pojava - rekao je Kovačević, prisjećajući se i svojih dječačkih odlazaka u bioskop, gdje mu je za razliku od većine bliži bio Baster Kiton od Čarlija Čaplina, dodajući da ga je fasciniralo hladno Kitonovo lice, i koliko je trpio razna čuda s nevjerovatnom količinom glupog dostojanstva. I uvijek se vraća djetinjstvu provedenom u Šapcu.

– Naravno da sam mnogo toga izmaštao, naravno da mnogo toga nije tačno. Naravno da sam uljepšao mnoge slike u svome sjećanju, ali ondje gdje odrastete i gdje ste naučili da hodate, da govorite, i da gledate, to je presudno za cio vaš život. To će vas obilježiti i uvijek vraćati na početak. Zato je ta priča o zavičaju u "Radovanu" i ironična i smiješna i tužna i prilično tačna - kaže Kovačević. S ovom pričom, povezao je i priču o porijeklu Kovačevića, i zašto se osjeća u Crnoj Gori kao kod kuće. Kako je pojasnio, njegovi Kovačevići prije 300 godina živjeli su na tromeđi današnje Crne Gore, Bosne i Stare Hercegovine. Toj činjenici pripisuje i neke svoje karakterne crte, a iz tog razloga sastavio je i pjesmu u prozi o rodoslovu za svog unuka Luku, koje je pročitao i na ovoj večeri. "I zato sam ja danas i rekao da se ovdje u Crnoj Gori osjećam kao kod kuće, jer kad god osjetim preveliku energiju i kad me nešto jako iznervira, ja pomislim da sam odavde, i naravno imam veliko opravdanje za to, sa svim manama i vrlinama koje imaju ljudi odavde", kaže Kovačević.

Tokom večeri nezaobilazna je bila i priča o tome da su replike iz Kovačevićih drama, filmova, pjesama, romana, ušle u svakodnevni govor. Kako kaže, to ga usrećuje, naročito kada vidi da ih izgovaraju ljudi koji ne znaju da je on njihov autor. Te rečenice, kaže Kovačević, sublimacija su nekih njegovih osjećanja.

Божовић и Ковачевић

-фото: живана јањушевић

– Do nekih od tih rečenica dolazio sam potpuno iracionalno. Jer, kad pišete, u tom procesu, nekom čudu, dođete do jedne vrste zamora koji vodi u iracionalnost, i onda smislite neke replike, za koje niste nikad pretpostavljali da će vam pasti na pamet - kaže Kovačević. Posebno draga mu je replika iz "Sveti Georgije ubiva aždahu" kada čovjek odlazi u rat i on kaže: "Lako mi je biti dobar kad mi ništa drugo ne preostaje".

– Ponekad pomislim da nisam uzalud uništavao papir kad se sjetim i kada čujem neke od tih rečenica ili replika - zaključio je Kovačević.

Na kraju su prikazani inserti iz kultnih filmova za koje je Kovačević pisao scenarije ili režirao, počev od "Beštija" Živka Nikolića iz 1976. do Kusturičinog "Andergrunda" ("Podzemlja").