<p>Jagoš Marković bio je vanserijski umjetnik</p>

Međunarodni festival pozorišne režije "Jagoš Marković" koji je ove godine revijalnog karaktera, nastavljen je juče panelom u sali Dodest KIC "Budo Tomović" naslovljenim "Sjećanje na Jagoša - pozorište kroz njegovu prizmu"

Na panelu su učestvovali dramski pisac Stevan Koprivica, koji je bio i moderator, prof. Vida Ognjenović, književnica i rediteljka, glumci Momčilo Otašević i prof. Dubravka Drakić, i reditelj i scenograf Gorčin Stojanović.

Ono što je obilježilo ovaj panel jeste sagledavanje Jagoša Markovića, ne samo kao čovjeka pozorišta, kulture i umjetnosti, već kao čovjeka - prijatelja i humaniste. Učesnici panela nijesu govorili o njemu samo kroz prizmu profesionalne saradnje, već i prijateljskih, ljudskih odnosa koje su gajili s njim.

Koprivica je istakao da cijeli festival doživljava ambivalento, jer, Jagoš Marković je svojim djelom i životom zaslužio da mu bude posvećena jedna ovakva manifestacija, a pritom, to ga čini i tužnim, jer on više nije prisutan među nama da sve to vidi, da i dalje stvara. Naglašava da je ovaj festival potreban Podgorici.

– Nadam se da se slažete da ćemo Jagoša Markovića tretirati kao opravdano odsutnog - rekao je Koprivica, naglašavajući da je Marković bio jedan od najznačajnijih i najdosljednijih pozorišnih stvaralaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka. Pritom, imao je autentičan i autohton teatarski izraz, kaže Koprivica.

Kao kada Džimi Hendriks svira solo

Stojanović, čiji je Jagoš bio vršnjak, i koji je s njim drugovao od 12. godine, osvrnuo se na činjenicu da je Marković rijetko kad griješio. Kada bi se to desilo, bilo bi veliko, i on bi to sam priznavao. No, volio je, kaže, i kada je Jagoš Marković pobjeđivao, kada je izlazio na scenu nakon premijere.

– Kad je pobjeđivao to su uvijek bili trijumfi - kaže Stojanović. Ističe da je bilo fascinantno koliko je u svojoj poetici Marković znao da od banalnog stvori umjetnost, stvori ono neizrecivo što je u pozorištu najdragocjenije. Zato su njegove predstave, naglašava Stojanović, istovremeno bile hit-predstave i vrhunska umjetnička djela, "kao kad Džimi Hendriks svira solo", prosto obavezujuće.

Prof. Ognjenović, koja je podijelila brojna sjećanja na zajedničke trenutke s Jagošem Markovićem, rekla je da će on uvijek biti prisutan.

– Sve što je Jagoš radio, radio je namjerno. Njemu je do kontakta sa svijetom, djelovanja na svijet, na okolinu, na bliže prijatelje bilo veoma stalo. I on jeste bojio život jarkim bojama, jer je sam bio jarka, usijana i užarena boja - rekla je Ognjenović, navodeći da je Marković bio jedan od rijetkih sagovornika s kojim se moglo pričati doslovno o svemu, iako nijesu o svemu imali iste stavove. Ističe i da ga je često zvala "borac protiv dosade", koji se trudio i znao kako da publiku natjera da izađe iz zone komfora, zone očekivanog, da zajedno s njim i glumcima glumi, postižući to specifičnim uglom pozorišnog čitanja.

– Jagoš je bio izvan serije, i toga je bio svjestan, i na tome je jako mnogo radio. A, biti izvan serije, uvijek je rizik. Naročito u pozorišnoj umjetnosti - rekla je Ognjenović.

Drakić je navela da organizatori imaju posebnu odgovornost, jer festival mora biti poseban kao što je i Jagoš bio poseban. Otašević, koji se prisjetio rada i privatnih momenata sa poznatim režiserom, na kraju panela je zaključio da Jagoš Marković nikada nije odrastao, pa tako nikada nije ni preminuo.

Preuzmite našu aplikaciju