Kad od nagrade otpadne samo jedno slovo

PIŠE: Dejan TOFČEVIĆ

ПИШЕ: Дејан ТОФЧЕВИЋ

-FB/DEJAN TOFčEVIć

Osmi mart nije samo Dan žena, mada ga čestitam onima kojima sam propustio. Ovo je praznik satire jer je na taj dan rođen Vlada Bulatović Vib, jedna od najznačajnijih figura socrealističke satire u Jugoslaviji. Pošto satiru samo donekle određuje i ideološki kontekst u kojem se rađa, njegova satira razobličuje i demistifikuje i današnji društveni konstrukt, pa npr. "Budilnik" (1963), "Menjačnica ideala" (1965), "Veliko spremanje" (1971), "Korak nazad", "Šta je pisac hteo da kaže" i "Okretne i druge igre" bi mogle u izvjesnom smislu biti atraktivne i danas.

Iza Viba, kao nasljednika duge tradicije srpske satire koju su baštinili Domanović, Nušić, Zmaj, Sterija, Kočić i mnogi drugi, širokoj publici znani i neznani autori, stao je dnevni list "Politika''. Čak i nakon njegove smrti 1994. godine nastavila je da čuva tradiciju kroz nagradu za mlade satiričare koju su dobili neki od danas najprominentnijih autora. Sve je to trajalo do ovog posljednjeg Vibovdana, kada se "Politika" izmakla iza odluke da će nagrada biti dodeljena mladom Stefanu Vučevskom.

I ne samo to, već su odlučili i da je trajno ukinu. I to je ok. Stvari su došle na svoje mjesto. Zaista, više ne mogu da zamislim da jedna "Politika" daje nagradu nekom mladom, pametnom i talentovanom kao što je niz laureata nagrade Vlada Bulatović Vib. Pošteno je da se odrekne sjajnih satiričara i karikaturista koji su bili zrno razuma i kritike u prošlim vremenima. Šta imaju tamo da traže Pjer Križanić, Zuko Džumhur ili Dušan Petričić kada je "Politika'' postala sopstvena karikatura.

Prije ovog definitivnog "Politikinog" odricanja od same sebe, i "Večernje novosti" su iz svog rodoslova izbrisale nagrade koje su nosile imena Pjera Križanića i Jovana hadži Kostića.

Velike su to bile nagrade, prevelike da bi ih ovakve "Novosti" mogle nositi na svojim nejakim propagandnim plećima. Dugo su se i borile s obzirom na okolnosti i budimo zahvalni onima koji su ih podupirali i pridržavali do sada da izdrži. Pošto nije u stanju da nastavi dalje bez tuđe pomoći i njege, zaista je fer da sa svojih oronulih i iznemoglih pleća strese teret originalnosti, lucidnosti i pravdoljubivosti koji je tolike godine pritiskaju i bore se protiv toliko potrebne osrednjosti i banalnosti – koje su definitivno pobijedile naše mejnstrim medije.

Mnoge nagrade su postale teret same sebi jer ih neki laureati žele i dobijaju, a nisu im dorasli. I kada patuljasta djela dobiju priznanja namijenjena gorostasima svi su na šteti. Skromnom delcetu je veliko priznanje golemi teret, pa ga pritiska, gnjavi i oštećuje, a prevelika nagrada ispada iz nejakih ruku, kruni se i propada, sve dok se ne svede na veličinu najslabijeg i najmanjeg dobitnika koji je u stanju da je kako-tako nosi.

A kad od nagrade otpadne samo jedno slovo zbog nevještog rukovanja ostaje – nagrda, koja nedostojnom piscu ostaje zanavijek jer se zna ko je dostojan.
(Autor teksta je nagrađivani satiričar i aforističar)