Miljan Nikolić: Poezija je posljednje utočište čovjeka

"Preciznim jezikom, snažnim slikama i osjećajem za ritmičnost, Miljan Nikolić stvara poeziju koja je istovremeno univerzalna i duboko lična. Njegovo djelo nije samo svjedočanstvo o vremenu u kojem živimo, već vječiti pamjatnik da se ljepota, istina, ljubav ili dobrota mogu pronaći u svakom lišaju stvarnosti, ali samo ukoliko ih pažljivo potražimo", zapisao je pjesnik i kritičar Đorđe Brujić u pogovoru za knjigu poezije Miljana Nikolića "Heraklitova pričest". Mi bismo dodali da je riječ o pjesmama koje vam otkrivaju svijet i ljude onakvima kakvi jesu, ali da istovremeno iz njih izvire uvijek i klica nade u mogućnost promjene i pročišćenja, čak i spasenja. Odnosno, da uprkos mračnim tonovima izvire tračak svjetlosti koji čovjeku pruža mogućnost da se osjeti kao čovjek, da bude čovjek, da djeluje i misli slobodno kao čovjek, prkosno se odupirući kao čovjek zadatim okolnostima.

• Knjiga "Heraklitova pričest" ovjenčana je nagradom "Miodrag Ćupić". Što Vam značit a nagrada? Zašto su nagrade bitne za pisca i njegovo književno djelo?

– Nagradu sam podijelio s Veroljubom Vukašinovićem, pjesnikom iz Trstenika. Posebno mi znači što sam u znaku djela jednog od rijetkih disidenata ovdašnje književnosti, Miodraga Ćupića dobio priznanje za mog "Heraklita". Ćupić je beskompromisno stvarao svoju literaturu. Skupo platio svoju slobodu govora i do kraja ostao dosljedan sebi.

Nagrade obavezuju. Gode sujeti pisca. Ako nije sve samo zabava, nagrade čitaocu ukazuju na djelo koje nosi neko značenje i vrijednosti zbog kojih autor ulaže određene napore, vrijeme, svoj život, da bi proslijedio plamen ideje koju djelo nosi. Nije lako stvarati decenijama bez povratne reakcije kritike, čitalaca. Istorija ipak svjedoči i o takvim piscima, saturnijanskim pjesnicima, kako ih je Verlen nazvao.

• Koja je pozicija poezije - umjetnosti i pjesnika – umjetnika uopšte u našem društvu i vremenu tehno-fašizma? Ima li umjetnost još uvijek snagu korekcije, alarma, kao u nekim ranijim vremenima, ako već nema snagu da mijenja "zatečeno stanje"? Ko poeziji danas "siječe krila", ko je ruši s trona?

– Poezija je posljednje utočište čovjeka. Marginalizovana shodno prilikama tehnokratskog društva. Pjesnik više nije revolucionar, nema ulogu u društvu, ali to i nije stvar poezije. Poezija stvara svoje svjetove u kojima komunicira s onima koji je osjećaju i razumiju, što je dovoljno. Mediokriteti i oni koji ih promovišu sijeku krila pjesnicima. A to su oni tipovi koje vodi lični interes i volja za moć. Poezija nije stvar kompromisa.

• Kako stoji književna kritika? Ima li je i gdje je? Koga se tiču njene ocjene, a s obzirom na postojeću hiperprodukciju pisaca i knjiga?

– Književna kritika se hrani književnim klasicima. Drži prst na čelu i mudro klima glavom. Ona bi da se pita, ali izgleda da je niko ne čita. Koji je tome razlog? Neiskrena je, mediokritetska i oslonjena o političku korektnost, horizont očekivanja. Drugim riječima, prošlo je vrijeme kad je književna kritika vedrila i oblačila. Sama je odabrala mjesto u muzeju. Ponekad navratim tamo, da joj se zahvalim i osmijehnem...

• Vratimo se "Heraklitovoj pričesti". Kako pjesnik prolazi – dolazi do pričesti? Mora li zaista proći kroz Heraklitovu vatru i vodu?

– Pričestiti se logosom, vatrom stvaranja, to je jedini način da pjesnik nešto stvori i ostavi za sobom. To podrazumijeva pronicanje u suštinu stvari, u tajne stvaranja. Čitanje, samopreispitivanje i život. Rituali nisu dovoljni. Možemo biti dostojanstveni, patriote, korisni članovi zajednice, moralisti, ali to ne pomaže kad se treba suočiti s praznom hartijom i poroditi riječ kroz usko grlo govora. Za Heraklita vatra je praelemenat iz koga je nastalo sve predmetno i postojeće, voda je smrt duše, ali voda kao rijeka je i simbol promjene. Treba znati putovati. Odisejski se otisnuti na pramcu riječi tragom Itake, koja je povod putovanja, ne i cilj. Cilj je pronaći svoj jezik, stvoriti do tad nepostojeće, osmijehnuti se na Lotofage, Lestrigonce, Kiklope, Scile i Haribde, Kalipso i Kirku... prosce pospremiti gdje im je i mjesto, a potom, kao što kaže Mišo Tripkovići – otići u nepoznato...

• Na početku se obraćate prologom – pjesmom u prozi, da biste potom pjevali o Njegošu, o širini misli, ali i o Kiklopima, i njihovim horizontima koji nam sužavaju mogućnost spoznaje. Gdje je čovjek danas, jer Vi kažete u jednoj pjesmi, parafraziraću – da je čovjek precijenjen "izmima"?

– Na prološkoj granici knjige stoji pjesma, kako rekoste u prozi. To je ta iskonska koja je zapravo pisana u ključu ekspresionizma. Podražava taj neki pragovor koji je primjeren liku Heraklita. Heraklit se obraća izvjesnom Hermodoru, koji predstavlja rijetkog čitaoca sposobnog da osjeti i razumije hermetični jezik. Ta prva, iskonska pjesma je inicijacija Heraklitove potrage za praelementom, onim što je bilo u iskonu svega, za logosom kojim se pričešćuje da bi se pročistio. Kroz cikluse slijede posvete plamtećim pjesnicima, Vergiliju, Njegošu, Lazi Kostiću, Majakovskom, Ujeviću, Miljkoviću, Vitomiru Nikoliću, Kolji Mićeviću, Džo Strameru, Drašku Sikimiću, Srđanu Duhoviću. Taj zanos kog danas postmodernisti listom ismijavaju je zajednički imenitelj kod pjesnika kojima sam posvetio pjesme prožete damarom jezika. Da, čovjek je precijenjen raznim kategorijama proisteklim iz potrebe da se naučno klasifikuju obrasci ponašanja, a zatim i raznim ideologijama. "Heraklitova pričest" knjiga je ipak u slavu čovjeka, kog ne idealizujem. Na koncu pjesme "Iznove čovjeka" poentiram da i uprkos svemu što je istorija ostavila za sobom i dalje ovim svijetom kroče neukrotivi čovjek i njegova sjenka.

Насловница Николићеве награђеnе књиге поезије

-ПРИВАТНА АРХИВА М. НИКОЛИЋА

• Pravite svojevrsni krug, no, "početak" i "kraj", iako se spajaju u jednoj tački, vidljivo, ipak nijesu isti. Postoji li neki programski koncept iza te vidljive razlike u građenju stiha, i zašto (pri kraju) kažete "poiesis ili ništa"?

– Knjiga je komponovana sloj po sloj, ka cilju i misli da čovjek kategorisan raznim "izmima" i ideologijama ne da se ukalupiti i svesti na jednu formu, jedan vid i način upotrebe čovjeka. Od prologa u kom Heraklit kreće u potragu za vatrom logosa, preko ciklusa "Zvjerilo" u kom se oslobađa od instinktivnih rekacija, zatim i ciklusa "Ognjilo i preslica" u kome iznova otkriva vatru stvaranja i ciklusa "Zaumni ognji" u kome kuje riječ iz vatre i stvara pjesmu, (vatra je avatar što je svojevrstan anagram), preko "Intermezza" i u njemu poeme "Terribilis amor", u kojoj dolazi do prevrata i loma, zatim i ciklusa "Vaspostajanje" i "Iznove čovjeka" gdje se ponovo uspostavlja kao samosvojno, svjesno biće, tema knjige se razvija do epiloga u kome Heraklit otkriva svoje vatre nebom upisane u sazviježđe. To je prstenasta struktura knjige. Od početnog ciklusa do završnog vršim dekonstrukciju neosimbolističke forme katrena, soneta, uvodim slobodan stih. Heraklit se oslobađa, otvara u govoru. Krug je zatvoren i Heraklitova sudbina je ispunjena. On je pronašao svoj smisao, prenio ga u riječi. Moto knjige je prah, prahu, pepeo pepelu, logos čovjeku. Jedino tako sve ima smisla, jer zaista svaka generacija nešto pronese dalje putem svog iskustva, iskustva nauke, umjetnosti, filozofije, iskustva svijesti, i vatre stvaranja putem riječi. Ova fraza je poznata iz opšte kulture. Ja sam je proširio dodavši i taj motiv – logos čovjeku, odstupajući tako u tom krugu pretvorbe materije od toga da su prah i pepeo kraj svega. Logos je bio u početku, logos je i u konačnici. Sve dok je tako ovim svijetom kročiće neukrotivi čovjek i njegova sjenka.

"Poiesis, ili ništa" je naslov moje ranije pjesme, što ujedno i označava osnovni princip mog pisanja. Ili je stvaranje nečega autentičnog, ili je ništa. Nema poezije van autentičnog, samosvjesnog stvaralaštva.