Od Cetinja do Karnegi hola: Beograd slavi primadonu Olgu Milošević

Danas, kada je u Muzeju Narodnog pozorišta u Beogradu, otvorena izložba posvećena njenom životu i umjetničkom radu, Cetinje ima poseban razlog za ponos. Iza velike međunarodne karijere, koja je vodila od Beča, Rima i Pariza, preko Moskve, Kaira, Sijetla, pa sve do njujorškog Karnegi hola, ostala je žena koja je rodni grad nosila kao tihi, ali trajni dio svog identiteta.

Iako je veoma rano napustila Cetinje, a čitav život i umjetničku karijeru provela u Beogradu, Olga Milošević svom se gradu vraćala tokom cijelog života.

– Ja u stvari nikad nijesam zaista otišla sa Cetinja, tako da su najranija sećanja na moj grad konstantno dopunjavana novim, meni uvek lepim uspomenama. Tokom letnjih raspusta, sa ćerkom Anom, bukvalno sam se selila na Cetinje. Naravno da sam i mimo toga rado gostovala u Crnoj Gori, gde bi barem poseta rodbini na Cetinju bila obavezna. Najdraže mi je kada čujem, kao sada od Vas, da su Cetinjani posebno ponosni na mene i moju karijeru – kazala je umjetnica.

Na sceni Narodnog pozorišta debitovala je početkom šezdesetih godina. Više od šezdeset mecosopranskih uloga čine njen scenski opus, i to ne kao broj, već kao galerija uloga koje je oživjela pod svijetlima pozornica.

A sve je počelo kada mi je maestro Bogdan Babić dao šansu da se pokažem kao solista u društvu „Branko Krsmanović”. Ubrzo mi je pružio priliku i u Operi. Na tome ću mu večno biti zahvalna – prisjeća se Milošević.

Publika je posebno pamti po ulogama Amneris u „Aidi“, Azučene u „Trubaduru“, Karmen u istoimenoj operi Žorža Bizea i Dalile u operi „Samson i Dalila“.

Sredinom sedamdesetih godina, njen rad dobija i institucionalno priznanje Trinaestojulskom nagradom, kao potvrda doprinosa kulturi i umjetnosti zemlje iz koje potiče. Godinama kasnije, umjetnički krugovi u Srbiji zaokružili su njen opus i Nagradom Udruženja muzičkih umetnika Srbije za životno djelo, koja je ujedno bila i povod za organizovanje izložbe u Muzeju Narodnog pozorišta.

Umjetnica je priznala da je nakon dugog odsustva sa scene vjerovala da je njena umjetnost uglavnom zaboravljena, ali su je nagrada za životno djelo i aplauzi kolega podsjetili da velike umjetničke biografije ne blijede.

– Pravo da Vam kažem, toliko je vremena prošlo od mog poslednjeg nastupa na sceni, da sam mislila da su me i zaboravili, da je moja umetnost ostala samo u mom sećanju… – kazala je Milošević.

Na otvaranju izložbe u Muzeju Narodnog pozorišta govorila je iskreno, bez distance prema vlastitom životu, i sa posebnom zahvalnošću koja se odnosila i na ljude koji su ostali kada su se reflektori ugasili.

– Dok sam pisala ovaj govor, moji unuci Filip i Marko zabavljali su me njima svojstvenim humorom, što me navodi da im se posebno zahvalim na svakodnevnoj i psihičkoj i logističkoj podršci. Bez njih i moje Ane, ovaj dio života, poslije scene, ne bi bio ni blizu ovako lijep i zabavan – kazala je Milošević.

U njenim riječima ne postoji distanca između umjetnosti i života. Prva crnogorska operska pjevačica, u nekoliko rečenica sažela je svoj život i umjetnost kojoj pripada.

– Poslije svega jedno znam: svoj posao sam mnogo voljela i radila najbolje što sam umjela. Svaki ton koji sam otpjevala bio je iskren i svaki je bio za moju publiku. E, sad ostaju sjećanja, od kojih dio imam tu sreću da podijelim sa vama. A sjećanja su, u suštini, najduža predstava, koja nema kraja – kaže ona.

Kritika je njen glas opisivala raskošnim, i isticala specifičnu scensku pojavu zbog čega je decenijama važila za jednu od vodećih mecosopranistkinja jugoslovenske opere.

Posebnu emociju na izložbi izazvale su restaurirane fotografije sa scene, koje su po prvi put prikazane u koloru.

– Sve moje crno-bele fotografije reprodukovali su u boji. To mi je još lakše oživelo uspomene na te prelepe dane na sceni i karijeru koju sam mnogo volela. Tada sam shvatila da je putovanje kroz vreme moguće – kazala je umjetnica.

Izložbu je osmislio direktor Muzeja Narodnog pozorišta Dragan Stevović, zajedno sa dizajnerkom Jelenom Ratković, koji su dio arhivskih fotografija pažljivo obradili i kolorisanjem im dali novu dimenziju.

Primadona Olga Milošević dijelila je scenu sa nekim od najvećih operskih imena svog vremena, među kojima su Mario del Monako, Umberto Borso, Luiđi Otolini, Pjero Kapućili, Janez Lotrič, Vladimir Pjavko, Lućano Saldari.

Na otvaranju izložbe emotivno je govorila o kolegama, pozorištu i životu provedenom na sceni.

Mnoge slike ožive svaki put kada uđem u ovu, moju kuću. Mnogo je dragih ljudi i uspomena. Svi su posebni i zauvek u mom srcu – kazala je Milošević.

Posebnu zahvalnost uputila je porodici, prijateljima, kolegama sa scene ali i svim onim „nevidljivim“ ljudima pozorišta, inspicijentima, garderoberima, šnajderima, šminkerima, suflerima, krojačima… za koje je kazala da su zajedno stvarali magiju opere, i sa kojima je ostala prijateljica do danas.

Ali nijesu samo fotografije vratile vrijeme unazad.

U arhivi pozorišta pronađeni su i audio snimci njenih nastupa, pa je ponovo mogla da se čuje „Habanera“ i snimak iz Karnegi hola. Tako je njen portret na izložbi „oslikan“ interpretacijama iz čuvenih operskih ostvarenja, Đuzepa Verdija, Kamija Sen-Sansa, Žorža Bizea i Aleksandra Borodina.

– Nadirale su fraze iz opera, oni momenti koji su bili kritični za svaku ulogu. Izgleda da nas to nikad ne napusti. Uhvatila sam sebe kako kritički slušam svoje pevanje i razmišljam kako bih još lepše oblikovala neke fraze. Izgleda da nikad ne prestajemo da budemo bolji – prisjetila se Milošević.

U tim trenucima, izložba prestaje da bude samo podsjećanje na jednu veliku karijeru. Ona postaje povratak u vrijeme kada se iza zavjese čekao prvi takt orkestra, kada su kostimi mirisali na scenu, a glas umjetnice rođene na Cetinju, koja živi i stvara u Beogradu, ispunjavao najveće operske dvorane svijeta.

Danas, kada joj Beograd odaje priznanje za život posvećen umjetnosti, i Cetinje ima razlog da bude ponosno. Jer velike karijere možda nastaju na svjetskim scenama, ali njihovi korijeni često ostaju tamo gdje je sve počelo.

(RTV Cetinje)