Panoptikum ljudi okupljenih oko moralne dileme

Predstava "Krađa, prekrađa i nekrađa" po tekstu i u režiji prof. Vide Ognjenović, po motivima pripovijetke "Krađa i prekrađa zvona" Stefana Mitrova Ljubiše, sigurno će ostati zapisana u analima Gradskog pozorišta Podgorica. Naime, ovo je prva predstava odigrana u novoj velikoj sali ovog teatra, odnosno prva predstava ansambla Gradskog pozorišta na matičnoj sceni. I to nakon 75 godina koliko je proteklo od osnivanja ovog teatra do momenta kada je dobio svoj krov nad glavom, sopstveno zdanje i 18. septmbra otvorio vrata velike sale za publiku.

Ансамбл представе с Видом Огњеновић на крају извођења

-ФОТО: DJORDJE CMILJANIC

Сцена у Љешанској нахији

-фото: душко миљанић

Priča, na prvu, vrlo jednostavna, smještena u epohu - kraj 19. vijeka, kada je Pobore i Lješansku nahiju još uvijek dijelila državna granica. Zaplet, isto tako jednostavan - Poboranima neko ukrade zvono sa seoske crkve. Istragom, dolaze do toga da su to učinili Lješnjani, i naravno, uspijevaju da ga vrate. No, tu stupa na scenu onaj drugi sloj, etički, moralni. Tačnije, momenat koji nas danas, jednako kao i prije 100 ili 150 godina, podstiče na razmišljanje o ispravnom djelovanju uprkos potrebama društva i pojedinca, uprkos društvenom konsenzusu da je nešto prihvatljivo ako je u pitanju opšte dobro ili je urađeno zbog viših ciljeva. Konkretno, može li se krađa opravdati i postati nešto sa čim se društvo jednostavno pomiri, jer je na snazi društveni konsenzus. Odnosno, postavlja se pitanje relativizacije krivice, kao i moralu kao (ipak) promjenljivoj kategoriji. A, kao što je prikazano, moral se mijenja i prilagođava ne samo višim ciljevima, božjim, crkvenim i ljudskim zakonima, već vrlo često ekonomskim, odnosno nemaštini, potrebi da se preživi, pa čak i ako to znači da se ide na uštrb drugog, njegovih interesa i potreba, i čak i kada je to naš bližnji. A, da sve ne bi bilo tako surovo istinito, i da se ne bi pokazalo u svoj svojoj (istorijskoj) ogoljenoj zakonitosti, i redovitosti dešavanja, Vida Ognjenović sve amortizuje sa mnogo ovdašnjeg lokalnog humora, humorističkih replika, sa skoro pa tipičnim likovima i karakterima našeg podneblja. Igrajući na kartu prepoznatljivosti ona neprimjetno gledaoca uvlači u zonu lakog identifikovanja s likovima i dešavanjem. Ognjenović kroz svaku scenu publiku sa sigurnošću uvodi unutar priče, koja završava narodnim veseljem, svojevrsnim hepiendom, u kojem riječ simbolično prepušta mladosti - dječaku koji pjeva narodnu pjesmu, a kojeg tumači Petar Marojević.

Zajednička fotografija za sjećanje na podgoričku premijeru i otvaranje vrata nove zgrade

-GRADSKO POZORIŠTE

Pohvalivši čitav autorski i glumački tim predstave, Vida Ognjenović kaže da je htjela da napravim mali panoptikum različitih ljudi koji se okupe oko jednog problema.

– Ti ljudi dolaze do istih zaključaka i stavova pod uticajem jedni drugih. Kao što je Sartr rekao: "Pakao, to su drugi". Sve što radimo, radimo kako treba, a drugi su ti koji to ne rade kako treba. Čak kad mi radimo isto što i drugi, mi to radimo na drugi način - pojašnjava Ognjenović što joj je bio podsticaj da prikaže način na koji se opravdavaju sopstvena nepočinstva.

– Naše vrijeme i sistem podložno je izmišljanju izgovora, jer dobar izgovor pokriva svako nepočinstvo - dodala je Ognjenović. Napominje da je i u ovoj predstavi, kao i drugim ostvarenjima, bila na tragu svog postupka rada, a to je da vjeruje glumcu.

– Umjetnost glume nije umjetnost predstavljanja nego istraživanja. Postupak glume je otkrivanje skrivenih ljudskih osobina, i to može uraditi samo veoma dobar glumac - ističe Ognjenović, napominjući da je pravi glumac istraživač, i da je od takvih uvijek učila.

Вујошевић Лабовић и Ћетковић у једној од првих сцена комада

-фото: душко миљанић

Jednu od glavnih rola, lik Raška, tumači Vojin Ćetković, koji s prof. Ognjenović sarađuje od svojih prvih profesionalnih glumačkih koraka. Kada je u pitanju ovaj komad, Ćetković smatra da je osnovna priča mentalitetska.

– Ljubiša je napisao jednu kompleksnu priču koja se i dogodila. On se dugo bavio mentalitetom ljudi sa primorja i oko primorja. Mislim da je prije svega problem u nama samima i šta smo sve spremni da uradimo da bismo opravdali svoje postupke. To je i osnovni problem – šta smo sve spremni da uradimo da bismo zataškali svoje zločine. Taj sukob se dešava u samim likovima - navodi Ćetković, napominjući da mu je ovo prva podgorička premijera.

Lik Jakše Probigore, koji detektivski rješava enigmu kud je nestalo zvono, tumači Emir Ćatović, unoseći u ovaj lik posebnu lepršavost. Kako kaže takvu inscenaciju zadala mu je sama rediteljka.

– Ognjenović je htjela da moj lik bude "metar iznad zemlje". To me je i vuklo. Baš ono što ja ne bih uradio, to možda Jakši Probigori pripada. Htio sam da radim nešto drugačije i probam nešto što možda nije moje - kaže Ćatović, a mi dodajemo da je publika to prepoznala i nagradila.

"Призивање" лопова

-фото: душко миљанић

– Cijela priča ne oslikava samo naš mentalitet, nego i naše karaktere, a samim tim, po onoj krilatici, karakter kreira i našu sudbinu. Na ovaj način vidimo i sudbinu svih ovih naroda. Ne samo našeg malog, uskog podneblja, već i cijele moralne dileme: ono što mislimo da je nedostojno, potpuno neprihvatljivo, da uvijek u društvu postoji neko ko će da tu priču ili nužno zlo "proda". Ako se ne udružimo i ne učvrstvimo u tome da branimo prave vrijednosti, uvijek ćemo završiti tako. Biće nam sve normalno i vratićemo neko ukradeno zvono koje je nestalo - dodaje Ćatović.

Ćatovićeva uloga zahtijeva lepšravost

-FOTO: GRADSKO POZORIŠTE

Poborskog kneza Vuka igra Nikola Rakočević, koji u cijeloj priči pokušava održati zdrav razum, zdravo rasuđivanje, odnosno kako se iz situacije izvući sa što manje gubitaka. Ističe da je neophodno osvijestiti da smo i mi danas baš kao i likovi u ovom komadu Vide Ognjenović. Tek kada to osvijestimo, dodaje Rakočević, može doći do promjene. Ističe zadovoljstvo rada s Vidom Ognjenović, kao umjetnicom velikog iskustva i talenta.

– Njena želja i ljubav prema ljudima, poznavanje ljudskog karaktera i mentaliteta je dovelo do ovog djela. Vida je imala hrabrosti i volju da napravi nešto što pokazuje ljude i pozorište na drugačiji način, što crpi iz pozorišta nešto što mnogi nijesu imali hrabrosti da urade, jer su se plašili da ne budu dosadni. A ona je imala hrabrosti da uradi u ovoj predstavi i kao pisac i kao reditelj nešto što je drugačije, mnogo nježnije, profanije, delikatnije. Do mazohizma vjeruje glumcima i prepušta im se. To je jako pošteno i hrabro, jer pozorište zaista zavisi od glumaca - poručio je Rakočević.

Predstava je igrala i sinoć u novoj zgradi Gradskog pozorišta Podgorica.