Pujić: Umjetnost prati hrabre

Ove godine na čelu žirija studentske selekcije je Branka Pujić, proslavljena pozorišna, filmska i televizijska glumica i redovna profesorka Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Neposredno pred prve projekcije studentskih filmova, u razgovoru za „Dan“, Pujić je govorila o očekivanjima od ovogodišnje selekcije, značaju festivalskog prostora za mlade autore i važnosti da njihov rad bude prepoznat i viđen pred publikom.

– Studenti su naša budućnost i zato je veoma važno da budu vrednovani, da imaju našu podršku, da im damo vjetar u leđa, da idu dalje, da napreduju i da znaju da njihov rad pratimo sa ljubavlju i pažnjom i da očekujemo da ostvare svoj potencijal u budućnosti, da zablistaju u punom sjaju - kazala je Pujić.

• Šta je kvalitet ovih mladih ljudi?

– Oni su hrabri, to mi se dopada kod mlade generacije. Pričaju otvoreno o svojim problemima i onome što ih muči – taj osjećaj kad neizdrživo moraš nešto da kažeš, jer te se nešto jako tiče. Njihov jasan stav u odnosu na svijet koji nose u sebi i doživljaj svijeta oko sebe, to je njihova velika vrijednost. Njihovi filmovi komuniciraju sa publikom, dotiču nas, bez obzira na problematiku, godine i porijeklo. Polaze od individualnog, da bi došli do univerzalnog.

Pujić s akolegama 

-FOTO: FFHN/ZVEZDANA VKANOVIĆ

• Na čemu insistirate kada radite sa mladim ljudima, a šta ste kao profesorka naučili u susretu s njima?

– Mnogo učim od njih, i to nije samo floskula. Zaista je tako, i opet se vraćam na to koliko se divim njihovoj hrabrosti, pameti, želji za istraživanjem, za radom, i pomjeranjem granica. U pedagogiji najviše insistiram na razvoju njihove individualnosti, na tome da budu hrabri u sprovođenju svojih ideja, da budu dosljedni sebi i istrajni. Umjetnost prati hrabre. Učim ih da govore otvoreno, da se bave temama koje ih bole, da to rade strasno i s puno ljubavi, da tome budu posvećeni. I uvijek im govorim, DAR kad se čita obrnuto jeste RAD. Jer, puni potencijal se može realizovati samo uz ogroman rad.

• FFHN jeste na prvom mjestu filmski festival. No, i ovo izdanje ima programe posvećene televizijskim serijama koje su posljednjih godina, globalno, u ekspanziji. Da li su danas serije rivali filmovima?

– Smatram da ne može ništa da ugrozi film jer je to ozbiljna i divna umjetnost. Film nosi u sebi cjelovitu priču i nebitno je da li možda traje tri ili četiri sata, ako je uzbudljiv, ako nosi suspens, ako nas to dira, donosi radost, uzbuđenje, tugu, sreću - to vrijedi.

Što se tiče serija, najveći problem koji vidim jeste što se sve više u serijama, uglavnom, podrazumijevaju i reklame. I meni to najviše smeta, jer onda se gubi ritam, isprekidan0 je, i to me uvijek zaustavlja u procesu komunikacije sa serijom koju gledam. Odvoji me od priče, od onoga sa čim sam se identifikovala i što pratim. Mislim da je film u tom smislu još zaštićen. On još ima cjelinu, i možemo da ga gledamo na velikom platnu, što je predivno i što se ne može ničim zamijeniti. Serije imaju svoj život i treba da postoje, ali mislim da ne mogu da ugroze film ni na koji način, pogotovo ne mogu da odgovore ljubitelje filma, što nam je potvrdila i prepuna Kanli kula i na otvaranju i kasnijim projekcijama.

Film obožavam, veliki sam filmofil i cijeli život gledam filmove. Volim kada me pomjere iz moje tačke komfora, kada me natjeraju da razmišljam, da se preipitujem, kada me natjeraju da plačem, da se smijem, da živim to vrijeme koliko traje film kao da sam neki nijemi učesnik, nevidljivi dio cijele te priče. Tada osjećam zaista katarzu i mislim da je to važno u ovim stresnim vremenima u kojima živimo. Veliki stvaraoci uspijevaju da naprave mali klik u nama, da se pomjerimo korak-dva, a ponekad su to i ogromni koraci. To mi je najveće zadovoljstvo.

• Hoće li Vam možda sad pozorišni ljudi i pozorište „zamjeriti“?

– Naravno da neće. Pozorište je neuništivo, to je živa stvar koja se dešava datog trenutka između protagonista i gledalaca. Ljudima treba nesporedni kontakt sa drugim čovjekom, neposredna razmjena energije. Taj trenutak je jedinstven, neponovljiv i uvećava snagu umjetničkog djela.

Pozorište i film se prepliću. Metodologija nekih filmskih reditelja izuzetno mi je lijepa, naročito kad vidim da su radili kao da su pripremali pozorišnu predstavu, da su prošli proces kroz mnoge probe, čitajući, improvizujući. Takvi filmovi su za mene nestvarno lijepi i dragocjeni, kao film Majk Lija „Tajne i laži“, gdje postoje pozorišne tišine, kao kod Čehova, u kojima se mnogo toga dešava, višeslojno, i ne moramo uvijek da znamo racionalno što nam se događa, ali duboko osjećamo. Lično, mnogo volim kada se film i pozorište približe jedno drugom, jer oboje imaju svoje izuzetne kvalitete i dobro je kad se isprepliću.

Pujić tokom projekcije studentskih filmova

-FOTO: FFHN/ZVEZDANA VKANOVIĆ

• U svijetu se vodi polemika oko (zlo)upotrebe vještačke inteligencije na filmu. Da li je rješenje ograničenje upliva AI na film?

– Iskreno, iako ima i svojih dobrih strana, imam jezu od toga, od cijele te priče i budućnosti – kako će to da se reflektuje na umjetnost. To je ipak imitacija nečega što je stvorio čovjek, a imitacija je uvijek samo imitacija, nema dušu. Vjerujem da ćemo razlikovati AI od ljudske kreacije. Zasad, mogu da osjetim šta je proizvod vještačke inteligencije, ali se plašim da ne dođe trenutak kad će to biti toliko savršeno da ćemo je teško prepoznavati. Raduje to što je, između ostalog, savršenstvo i u nesavršenosti. I ta mala „zaprljanost“, ali u najljepšem smislu te riječi, ta autentičnost sa greškama, jeste nešto što je lijepo i ljudski. Iskreno, strepim od toga, gdje i u kom smjeru bi to moglo da ide, jer zaustavlja nešto što je humano, a to svakako nije dobro.

Najveće umjetnosti naiđu ustvari iz muke, iz težine, pa je to naše lično. Ne može to vještačka inteligencija, koliko god bila savršena, da pretvori u nešto što je vjerodostojno i autentično. Imam u vidu i činjenicu koliko brzo napreduju razne inteligencije, a emocionalna inteligencija koja nam je u ovom trenutku možda i najpotrebnija zaostaje daleko za njima.