Roman Simović: Pobijediti samog sebe, to je najveći izazov

Čovjek bi volio da u svojoj zemlji čuje - "Slušaj, bilo bi divno kada si tu, dok si u Crnoj Gori, da održiš kurs." Nema inicijative. Žao mi je zbog toga. Nemam nikakav status u Crnoj Gori izuzev slobodnog umjetnika, kaže violinista Roman Simović u intervjuu za "Dan"

Crnogorska publika nedavno je u Muzičkom centru Crne Gore imala prilike da odsluša koncert "Baršun i plamen" u izvođenju Crnogorskog simfonijskog okrestra rukovođenog dirigentom Markom Korovićem. Kao solista nastupio je koncert-majstor Londonskog simfonijskog orkestra, violinista Roman Simović. Kao i na prethodnom koncertu u MCCG, svirao je na violini iz radionice Antonija Stradivarija iz 1709. godine, koju mu je na korišćenje ustupio Džonatan Moulds. A, kako i neće, jer, slušati Simovićeve izvedbe zaista je privilegija. Jednostavno, čist užitak koji samo izuzetan muzičar može da podari publici. Nije to samo pitanje vještine - virtuoznosti, već snaga emocija koju umije da kanališe i prenese publici, kada jednostavno postanete fokusirani samo na tonove, na muziku, ne razmišljajući o onom banalnom ili onom što tišti. Jednostavno, desi se muzika u najizvornijem umjetničkom obliku. Ipak, kako nam je u razgovoru nakon koncerta rekao Roman Simović, koncerte u Crnoj Gori, naročito Podgorici i sadašnjem MCCG, posebno izdvaja.

Roman Simović

-FOTO: MCCG

– Svirati kući, gdje vas ljudi zaista prate otkad ste počeli ovim da se bavite, kada su u publici ljudi s kojima sam odrastao, profesori, zaista je divno. I ako neko kaže da podgorička publika nije najbolja publika na svijetu, ne treba mu vjerovati. Zaista je večeras bila tako dobra energija, naročito i u orkestru, gdje je puno mojih studenata, puno mojih prijatelja, divnih i jako bliskih ljudi. To je posebno zadovoljstvo. I onda se stvarno divno i muzicira - kaže Roman Simović za "Dan", napominjući da se nada da će Crna Gora jednog dana dobiti muzičku salu, koncertnu dvoranu većeg kapaciteta jer to i zaslužuje naša publika.

• Kao dječak ste svirali na ovoj sceni, no, tada je to bio Dom JNA. Da li ste zamišljali tada da ćete ostvariti ovu svjetsku karijeru koju sada imate?

– To sam želio najviše na svijetu. Ljubav prema muzici, instrumentu ulili su mi otac i majka, fenomenalni muzičari. Ona divna operska pjevačica, a on fantastičan dirigent. I svašta meni prolazi kroz glavu ovdje, kao i dok šetam gradom, znate, razne su to emocije. Kad smo mi došli u Crnu Goru nama je rečeno na granici da počinje rat, i kad je rat je već uveliko odmakao, bilo je neko grozno vrijeme, inflacije, embarga, gdje čovjek nije mogao da zamisli da će ikada otići iz zemlje i steći neka nova iskustva. Ta želja za tim da letim, da sviram, da budem solista, bila je uvijek prisutna, ali, to je bila i borba velika zato što sam ja to sve kasno počeo. Tek sa 20 godina počeo sam da izlazim iz Crne Gore, da se dalje školujem, da idem na takmičenja. I nisam se ni najbolje snalazio, pravio sam gomilu grešaka, nije bilo nikog da me uputi. Jer, jedno je svirati instrument, a drugo je koje korake treba napraviti. Svaka karijera je jedinstvena na svoj način, pa i moja isto tako. I kad sam ovdje, sjetim se hiljadu nekih detalja, mog školovanja, putovanja na Cetinje na Muzičku akademiju, i soba u kojoj sad trenutno spavam kod roditelja kad dođem ovdje, jer volim da budem zajedno sa njima zato što ih rijetko viđam, pa se sjetim da mi se u jednom trenutku činilo da sam nizašto proveo sate, dane, mjesece, godine vježbajući. Doduše, sad se ispostavilo da nije ipak nizašta, i da su se neke divne stvari desile. Ipak, sada kad pogledam biografiju nisam zamišljao da ću doći dotle da sviram sa Gergijevim, sa Papanom, Hardingom, sa nekim velikanima zaista, da ću ove i naredne godine svirati sa nekim značajnim svjetskim orkestrima i ljudima. Tako da mogu reći da ne treba odustajati, to kažem i mladim ljudima, to im je moj savjet - bori se, borba je to i grizi. I mislim da svi mladi ljudi treba da odu, ali, u jednom trenutku treba i da se vrate, a nevjerovatno je koliko je ovo jedna mala država i koliko talenata imamo ovdje.

Roman Simović

-FOTO: MCCG

Pričamo o surovosti pravog života

• Kada radite s mladima, što je ono na što im posebno ukazujete?

– Oni kad završe fakultet potpuno su izgubljeni, jer više nema ko da ih vodi, nema ko da im daje savjete. I onda na master klasu mi sjednemo i puno pričamo. Kažem im da idu i da sviraju dirigentima, da moraju biti sami svoj menadžer, da moraju znati napisati meil, da moraju naučiti da komuniciraju s ljudima, da dobro govore jezik, da znaju da se bore za sebe, da znaju da kažu - ja sam dobar, ovo što ja radim je dobro, da znaš tačno koji repertoar je za tebe, da znaš šta želiš da radiš. Ja dugo nisam znao šta je moje, šta ja mogu a šta ne mogu, šta ne želim uopšte da radim, šta mrzim da radim. I što prije čovjek to shvati i što prije bude iskren prema sebi i kaže - ja ovo mogu, a ovo bolje da ne radim i da ne gubim vrijeme, jer u pokušavanju čovjek ponekad izgubi mogućnost da ostvari ono što mu pripada. Pričamo o pravom životu koji je surov. Pričamo šta će da se desi, i da će puno puta da budu bez posla, i da će biti i depresije, ali i o tome da ne treba odustajati.

• Uprkos tome što vi kažete da je to borba, moja je impresija da Vi još uvijek niste izgubili entuzijazam, da uživate kad izlazite na scenu i svirate, da ne dolazite pred publiku da biste samo prikazali tehnički virtuozitet.

– To ste dobro primjetili, i to je odskoro počelo da mi se dešava. Mislim da sam shvatio ili počeo da razumijem koja je svrha ovoga što mi radimo. I ukapirao sam nekoliko stvari, a jedna od njih je da ne treba previše ozbiljno shvatati ovo što što mi radimo, i da ne treba previše pridavati značaja mišljenju drugih. Ja radim najbolje što mogu. Dajem uvijek sve što mogu u tom trenutku. Da li je to sto posto, vjerovatno nije uvijek i to je normalno jer smo živa bića. Ali, želim kad izađem na scenu da budem opušten. I mislim da sam bio opušten večeras i jako sam ponosan na sebe, pobijedio sam samog sebe. To je najveći izazov. Mnogo sam naučio od Novaka Đokovića samo slušajući o tome kako on govori o disanju, a koje smo uzimali uvijek zdravo za gotovo. Kad ga pitaju - "Kad serviraš za pobjedu na Grend slemu o čemu razmišljaš", on kaže - "O disanju". I ja sad kad izlazim na scenu umjesto da sebi govorim - "Jao Bože to će sad da bude puno ljudi, pa ću ja sad da se tresem", razmišljam o disanju. Dugo mi je trebalo da počnem da uživam, da ne podliježem perfekcionizmu, iako je to preduslov za napredak. I dan danas ja od sebe puno tražim, i ja znam šta je danas bilo dobro ili što nije bilo dobro, šta može da bude bolje. Vrlo sam realan, vrlo sam prizeman u tom smislu i ne pravim od ovoga nikakvu filozofiju. Bavim se divnim poslom, volim svoj posao. Ne mogu da zamislim da nešto drugo radim. I dalje sam "gladan" koncerata, i to može da ide u nedogled. Ali, isto tako čovjek treba da razmisli, i da bude kući sa djecom, sa suprugom, sa porodicom, i to nije lako uskladiti.

Roman Simović

-FOTO: MCCG

• Posljednjih godina dosta ste posvećeni i pedagoškom radu. Ovog ljeta ponovo ćete održati master klas u Perastu, radite i sa studentima na akademijama u Beogradu i Novom Sadu...

– Vrlo rijetko idem na beogradsku Akademiju, ali, moram reći da su divni jer su mi dali status gostujućeg profesora koji oni obnavljaju, ukazujući mi prosto na taj način poštovanje. Krivo mi je što nisam više tamo. Volio bih da i na Cetinju imam taj status, jer sam ipak bio docent na našoj Muzičkoj akademiji. Čovjek bi volio da u svojoj zemlji čuje - "Slušaj, bilo bi divno kada si tu, dok si u Crnoj Gori, da održiš kurs." Nema inicijative. Žao mi je zbog toga. Nemam nikakav status u Crnoj Gori izuzev slobodnog umjetnika.

Roman Simović

-FOTO: MCCG

• Prošli koncert u MCCG donijeli ste nam jednu veliku sliku, jedan veliki koncert. Ovaj put, izdijelili ste repertoar, prikazavši različite segmente. Zašto ste to uradili?

– Svirao sam od baroka do Arvo Parta zato što mislim da i publika zaslužuje da i njoj bude dobro, a ne samo nama. Bah je otac muzike uopšte, pravi začetnik svega ovoga što mi radimo, i izvoditi bilo šta od njega je prava svečanost. Večeras je bilo krajnje raznovrsno, interesantno, nije bilo monotono... I divno je stvarno što osjećam sada da se cijeni to što radim, i što to konačno sve dobija smisao, na koji sam čekao mnogo godina. O tome pričam i mladim ljudima, sve će doći, samo je potrebno strpljenje. Nekima možda i neće doći. Žestoko je, ali, kada dođe, jedinstven je osjećaj. Ovaj aplauz, mogućnost da vidim u publici roditelje, mog brata i njegovu porodicu, to je sve vrlo posebno. Eto i još im se izgleda dopalo to što sam radio, pa gdje ću da budem srećniji od ovoga.

Preuzmite našu aplikaciju