Siniša Radulović: Subverzija je biti nedostupan

Likovni umjetnik Siniša Radulović predstavlja ove godine Crnu Goru na 61. Venecijanskom bijenalu s radom - multimedijalnom prostornom instalacijom "Out of the Blue, I'm Swept Away", u produkciji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. Komesar paviljona je dr Vladislav Šćepanović, a kustoskinja dr Svetlana Racanović. Dodajmo, izložba je sudeći po izvještajima inostranih medija odlično primljena. No, kao da to nije bilo dovoljno, ljetos je na budvanskom Gradu teatru predstavio još jednu kvalitetnu izložbu - multimedijalnu ambijentalnu instalaciju "Equilibrium", gdje je kustoskinja ponovo dr Racanović. Ono što je, usuđujemo se reći, ista žarišna tačka, svojevrsno polazište, jeste Radulovićev manir koji gaji još od početaka - istraživanje i proširivanje umjetničkog izraza i ideja. A, promišljanje zahtijeva vrijeme.

– Nakon Venecije i Budve trenutno mi prijaju mir, vrijeme sa porodicom i povratak radu u ateljeu. Uglavnom pravim duže pauze između izložbi, jer kvantitet nije nešto čemu težim. Ne mislim da umjetnik mora neprestano da proizvodi dokaze sopstvenog postojanja. Takav ritam mi omogućava da se bez produkcijskih pritisaka posvetim novim idejama. Razvijam nekoliko njih paralelno. Neke se nadovezuju na prethodne projekte, dok su druge još u fazi eksperimenta. Najviše mi prija ta faza u kojoj ideja još nije postala obaveza, a rad još uvijek ima pravo da me iznenadi - kaže Radulović u intervjuu za "Dan".

• Sada, nakon skoro pola godine, kako ste zadovoljni prezentacijom, ali i recepcijom Vaše postavke "Out of the Blue, I'm Swept Away" na Venecijanskom bijenalu? Koliko je dobar prijem rada bitan za Vas, lično, ali i s obzirom da predstavljate državu?

– Veoma sam zadovoljan prijemom projekta, od neposrednih susreta sa publikom do međunarodne medijske pažnje. Brojni međunarodni mediji i portali uvrstili su Crnogorski paviljon među one koje ne treba propustiti na ovogodišnjem Bijenalu, a posebno me raduju velika posjećenost i interesovanje publike. Volio bih da vjerujem da je sve to i mali doprinos većoj vidljivosti crnogorske umjetnosti na međunarodnoj sceni.

Dobar prijem mi znači, posebno kada publika u radu otkrije nešto što je i meni promaklo. U svakom slučaju, više volim da se bavim radom nego njegovim javnim predstavljanjem. Ipak, kada predstavljate Crnu Goru na manifestaciji kakva je Venecijansko bijenale, stvari su malo drugačije. To je odgovornost koja prevazilazi moje lične afinitete, pa smatram da je važno da i ja, koliko-toliko, doprinesem tome da projekat dobije pažnju i vidljivost.

Posebno mi je važno što smo uspjeli da realizujemo projekat koji je bio izuzetno zahtjevan u produkcijskom i tehničkom smislu. To ne bi bilo moguće bez Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, kao producenta, posvećenosti cijelog tima koji je na njemu radio. Takođe bih posebno istakao Vladimira Vučinića, čiji je doprinos kao saradnika na projektu bio od izuzetnog značaja.

Детаљ поставке на Венецијанском бијеналу 2026

-FOTO:VLADIMIR VUčINIć

• Moto ovog Bijenala je "In Minor Keys", a Vaš rad je naslovljen "Out of the Blue, I'm Swept Away". Koliko danas čovjek zaista može da se odupre onome što ga okružuje, i što ga možda i zarobljava u ovom tehno-fašizmu? Koji je to njegov zaista lični prostor u kojem on može da "lebdi", da bude nesputan i slobodan?

– Nisam siguran da postoji prostor koji je potpuno ličan i nezavisan od svega što nas okružuje. Čak je i ono što smatramo najintimnijim oblikovano spoljašnjim uticajima. Ponekad mi se čini da smo slobodu zamijenili njenom simulacijom - mogućnošću da biramo između unaprijed ponuđenih opcija.

Upravo me taj odnos između ličnog prostora i sistema kojem pripadamo zanima u ovom radu. Unutar instalacije nalazi se oko dvije hiljade figura, od kojih su mnoge nastale prema ljudima iz mog okruženja – porodici, prijateljima i poznanicima. Smještene u arhitektonsku strukturu koja se naizgled beskonačno ponavlja, one postepeno gube individualnost i postaju dio veće cjeline. Posmatrani odozgo, kroz stakleni pod, ti mali privatni svjetovi stapaju se u sistem u kojem je pojedinca sve teže razlikovati od obrasca kojem pripada. Nasuprot tome, u gornjem dijelu instalacije otvara se fluidan prostor bez čvrstih granica i ograničenja. Između minijaturnih figura ispod staklenog poda i ogromnih projekcija tijela na zidovima, posmatrač i sam gubi osjećaj za sopstvenu mjeru i položaj. Možda je upravo u tom izmještanju perspektive nagovještaj slobode: ne u izlasku iz sistema, već u sposobnosti da prepoznamo njegove granice, naročito onda kada nam se čini da ih nema. Da biste lebdjeli, morate izgubiti čvrsto tlo pod nogama.

• Koju ulogu u liberaciji čovjeka igra umjetnost, umjetnički čin? Može li umjetnost ponijeti teret toga da bude odgovor na sve ono negativno i nepoznato što nas okružuje globalno?

– Mislim da se od umjetnosti danas često očekuje previše. Ne mora svaki rad da ponudi društveni komentar, zauzme ispravan stav ili ukaže na rješenje nekog problema. Ideja da umjetničko djelo dolazi s uputstvom za moralno ispravno razmišljanje djeluje mi ironično. Umjetnost nije servis za popravljanje svijeta.

Zanimaju me radovi koji ostavljaju prostor za različita tumačenja, pa i za nesporazum. Ne mora svaki susret s umjetnošću da bude prijatan, niti da se završi saglasnošću. Naprotiv, ponekad je upravo nelagoda ono što nas natjera da preispitamo sopstvenu poziciju.

Umjetnost ne može riješiti protivrječnosti svijeta, ali može dovesti u pitanje ono što prihvatamo kao neupitno. Njena snaga nije u pružanju odgovora, već u sposobnosti da poljulja naše izvjesnosti.

Детаљ поставке на Венецијанском бијеналу 2026

-FOTO:VLADIMIR VUčINIć

• Iako nisam neposredno vidjela Vaš rad, čini se da je jedna od (pod)tema alijenacija čovjeka. Iako se o ovoj temi priča dugo, čini se da je u vremenu u kome živimo posebno došla do izražaja, jer uprkos – ili zahvaljujući AI, tehničko-tehnološkom napretku, čovjek sve manje priča s drugim čovjekom. Kakav radikalan "potez" treba učiniti da se to promijeni?

– Otuđenje svakako jeste jedan od mogućih načina čitanja rada, mada nije bilo njegovo početno polazište. Ne mislim da se ono nužno ogleda u fizičkoj udaljenosti među ljudima. Možemo biti neprestano povezani, dostupni svima i istovremeno potpuno odsutni iz sopstvenog života.

Ne možemo svu odgovornost pripisati tehnologiji. Ona nam je omogućila stvari koje su donedavno bile nezamislive, ali njene pogodnosti nisu bez cijene. Naša pažnja postala je roba, a mi istovremeno i potrošači i proizvod.

Ne znam postoji li radikalan potez kojim bismo to mogli promijeniti. Možda bi za početak bilo dovoljno da povratimo makar dio kontrole nad sopstvenim vremenom i pažnjom. U svijetu u kojem se sve takmiči da nam privuče pogled, čak i mogućnost da sami odlučimo kada ćemo biti nedostupni djeluje subverzivno.

Са изложбе Equilibrium на будванском Граду театру

-ФОТО: SLAVEN VILUS/GRAD TEATAR

• Da li ste možda zato kao jedan od mogućih odgovora na otuđenje, u Budvi, kroz "Equilibrium", ponudili povezivanje s prirodom, s onim što čovjek zaboravlja da dijeli sa svim drugim bićima na Zemlji?

– "Equilibrium" se kroz tumačenje odnosa prirode i prostora bavi pitanjem otuđenja, ali povratak prirodi ne vidim kao rješenje. Zapravo, podjela na prirodno i vještačko danas mi se čini sve manje mogućom.

U crkvi Santa Maria in Punta susrijeću se stablo smokve, voda, maketa grada, pokretne slike i sama arhitektura. Crkva nije samo prostor u kojem je rad izložen; njena istorija i atmosfera sastavni su dio instalacije. Iz tog susreta proizlazi ideja ravnoteže, ali ne kao idealne harmonije. Više me zanimaju njena krhkost i privremenost, stanje u kojem se različite, ponekad suprotstavljene sile međusobno održavaju.

Tu vidim i vezu sa projektom predstavljenim na Bijenalu u Veneciji. U oba rada prisutna je naša potreba da organizujemo i kontrolišemo svijet koji nam neprestano izmiče, dok zaboravljamo da smo i sami dio materijala koji pokušavamo da oblikujemo.

Са изложбе Equilibrium на будванском Граду театру

-ФОТО: SLAVEN VILUS/GRAD TEATAR

• Zanimljivo je da ste na obje izložbe sarađivali s istoričarkom umjetnosti dr Svetlanom Racanović. Kako je došlo do te saradnje?

– Sa Svetlanom se poznajem već duže vrijeme, a posljednjih godina naša saradnja postala je intenzivnija. Ona već dugo prati moj rad i dobro razumije moj umjetnički izraz. Mislim da je u takvom odnosu najvažnije povjerenje, ali i mogućnost da se oko nečega ne složimo. Umjetniku je mnogo korisniji sagovornik koji će postaviti neugodno pitanje nego neko ko će svaku njegovu ideju proglasiti dobrom.

Svaki projekat započinjem s jasnom zamisli, ali ne insistiram na tome da konačni rezultat bude njeno doslovno ostvarenje. Zato mi je važno da kustos ne bude samo neko ko će naknadno interpretirati završen rad, već sagovornik tokom njegovog nastajanja. Svetlana ima izuzetnu sposobnost da prepozna ono što je u nekoj ideji suštinski važno, ali i da je dovede u pitanje kada je to potrebno.