Milenković za "Dan": Treba biti znatiželjan i pomalo lud

Koncert "Simfonijski plesovi", naslovljen po istoimenom djelu Sergeja Rahmanjinova koje smo u izvođenju CSO čuli u drugom dijelu, počeo je Uvertirom za operu Mihaila Glinke "Ruslan i Ljudmila", da bi potom na scenu izšao Milenković. Podgoričkoj publici ovaj put se predstavio Koncertom za violinu i orkestar br. 5 u a-molu, op. 3 od Anrija Vijetana. I predstavio se zaista ne samo kao vrhunski instrumentalista - interpretator, već i kao neko ko poštuje publiku i orkestar, jer, izvodeći komad u jednom momentu popustila je čivija na violini, žica se raštimovala, a on je na licu mjestu iskreno i neposredno objasnio što se dešava, uštimovao "neposlušnu" žicu na svojoj Gvadanjini violini iz 1783. i tek onda nastavio da svira. Naravno, nakon perfektnog tehničkog i zvučnog izvođenja, nakon jedno totalnog ugođaja, uslijedile su ovacije publike, a Milenković je zatim na bis sa CSO izveo Introdukciju i tarantelu od Pabla de Sarasatea.

Стефан Миленковић

-ФОТО: СРЂАН БОЉЕВИЋ

Sa ovim svjetski poznatim violinistom, jednim od vodećih u svojoj generaciji, i sada već isto tako vrhunskim pedagogom, koji trenutno živi na relaciji Beč - Novi Sad, razgovarali smo pred ovaj treći koncert u jubilarnoj sezoni CSO. Dodajmo, crnogorska publika imaće priliku da čuje Milenkovića 24. oktobra u Nikšiću, u okviru 21. Međunarodnog gitarskog festivala.

• Počeli ste kao vunderkind, nastupajući na najprestižnijim svjetskim scenama. Za razliku od nekih drugih talenata, Vi ste taj tempo zadržali, i izgradili i zadržali svjetski zapaženu karijeru. Kako Vam je to pošlo za rukom, čemu možete zahvaliti?

– Ne postoji nikakva tajna. Samo i isključivo rad. To je kombinacija raznih karakteristika, kao i navika koje su mi usađene dosta rano - radna etika, posvećenost i prije svega važnost kontinuiteta. A pritom ne mislim na kontinuitet karijere, nego kontinuitet u radu i dosljednost, u smislu kad se prihvatite nečega da to sprovedete do kraja. I to je ono što je nekad najteže, ali to u suštini garantuje rezultate. Ako ne neki globalni, a onda vaš lični maksimum. I na samom početku sam dosta radio, vježbao i zato na cio taj period ne gledam kao na period nekog čuda od djeteta, već kao na period u kome je nastupalo dijete sa veoma jakom radnom etikom koja mu je usađena. Znači, zahvaljujem radu, a to je zahvaljujući mojim roditeljima, mom ocu koji je to u mene usadio od samog početka. I kada se taj prvi period završio, kada je došlo do raspada Jugoslavije, kad je nastupio pubertet, ja sam čak utrostručio vježbanje i dodao gas, umjesto da samo jedrim na vjetru prethodnih uspjeha.

Стефан Миленковић

-ФОТО: СРЂАН БОЉЕВИЋ

• Koliko danas vježbate?

– Koliko moram, do sedam, osam sati dnevno. Ako moram nešto važno da pripremam, a rok je kratak, i ako je ogroman program, onda je to jednostavno puno, puno sati, sve zavisi. Ali, danas je to jedan destilat decenija života u muzici i života na sceni i učenja i upoznavanja violine, tako da mnoge stvari za koje su mi trebali sati nekada, sad mogu mnogo brže da uradim. Kada je u pitanju održavanje čiste fizikalnosti sviranja, tu nema prečica. To mora da se održava stalno. Kao što je rekao Pinkas Cukerman, to je jedan meni sposobnosti, vještina koje su neophodne za sviranje violine, da bi na kraju krajeva vi dobili slobodu izražaja. Znači, ne radi se o instrumentu. Radi se o tome da vi imate slobodan muzički izraz, a za to instrument treba da postane sekundaran, i za to je potreba ogroman rad. Fizikalnost jednostavno mora da se održava, a ako u jednom trenutku pomislimo da ne moramo ništa više da radimo po tom pitanju, klizi se unazad sto posto.

Стефан Миленковић

-ФОТО: СРЂАН БОЉЕВИЋ

• Pretpostavljam da kao dijete niste osjećali teret izlaska na scenu, da li je i sada isto?

– Uvijek sam osjećao neku tremu. Kad se probudim na dan koncerta, probudim se sa mišlju da je danas koncert. Znači, nije to nešto kao - samo se desi, i kao klinac nisam razmišljao, pa sam poslije počeo da razmišljam. Ne, obrnuto ustvari. Tad je to uvijek bilo prisutno kao izvor treme, i iščekivanja i želje da bude dobro. S vremenom i sa godinama sam ustvari uspio da to kanališem i da to bude minimalno. To je uvijek prisutno, ali nije nešto što me obuzima, što može da prevagne.

Kao što je rekao jedan instruktor padobranstva kad sam ga pitao da li se i dalje boji da iskoči iz aviona, da li osjeća strah nakon pet hiljada skokova, on je rekao - "Pa i dalje osjećam leptiriće u stomaku, samo ti leptirići sada lete u formaciji". To je suština.

• Na koji način Vi volite muziku, na koji način joj se prepuštate?

– Sav taj rad, o kojem smo pričali, služi tome da bi se prevazišao instrument. Rad je medijum, on nije cilj, on je sredstvo. Cilj je da se na sceni postigne praktično apsolutna sloboda izraza. Uvijek naravno postoji i razmišljanje kako da u tom trenutku nastupa uvijek zadržimo taj pik, da to uvijek bude maksimalno pripremljeno, ali i spontano, da bude spontano i za nas kao umjetnike ali i za publiku. Odnosno, da oni dobiju nešto danas što, ako bi došli na isti koncert sutra, ne bi čuli. To traži puno razmišljanja, ali to nije konstrukt. Prosto morate iz svih aspekata da njegujete to da bi u špicu imali slobodu. To nije slučajno, to nije samo muzika, samo tehnika, samo razmišljanje, samo energija, samo karakter - to je sve zajedno. Da biste to osvijestili trebaju godine, da vi uopšte shvatite što vi predstavljate na toj sceni. Gregor Pjatigorski, jedan od najvećih čelista u istoriji, rekao je: "Svaka budala zna kad je napravila grešku. Ali, treba biti genije da bi znali za što ste dobri". I stvarno, šta mene čini dobrim - da biste došli do odgovora trebaju godine. Nema puno onih koji to shvate rano, da znaju prosto šta predstavljaju. Meni je trebalo dugo.

Стефан Миленковић

-ФОТО: СРЂАН БОЉЕВИЋ

• Repertoar koji svirate je izuzetno velik, i po obimu i žanrovski. Kako ga održavate i širite, i što Vas pokrene da odete u nekom drugom pravcu u odnosu na klasiku?

– Mislim da je to do moje znatiželje, ali i do moje ličnosti koja je pomalo hazarderska. Interesuje me kad vidim, kad okrenem unutrašnje oko prema nekom aspektu u sebi koji je još neistražen, gdje vidim prostor za razvoj, onda se potpuno opsjednem. To ne mora čak biti ni muzika, može biti bilo šta gdje vidim prostor za napredak, za upoznavanje, za učenje nečega novog, onda se potpuno izgubim i to moram da guram do kraja. Često je to čudno gledati sa strane. Sjećam se čak i na Džulijardu su znali da me pitaju - koja ti je trenutna opsesija, jer, znao sam da se za nešto uhvatim i samo bih o tome pričao i to radio. Isto je i kad me zainteresuje muzički žanr. Recimo, džez me obuzeo kad sam imao 19 godina, prvi put sam se susreo sa tom vrstom slobode, i tu sam se, na pozitivan način, potpuno izgubio. I onda sam se vratio na kolosjek. Dosta godina kasnije otišao sam na koncert Eltona Džona u Njujorku i tu vidio jednu ludačku energiju. Tu je bio Rojal Koledž of Mjuzik i Džulijard, i ta energija mi je ostala kao jedna izuzetno interesantna platforma. Ubrzo nakon toga zvali su me iz Džulijardovog ofisa i pitali me da li bih predvodio gudače koji bi svirali sa čuvenim bendom Gorilaz, koji je bio specifičan po tome što se u svim njihovim videima nisu vidjeli oni, već su bile samo animacije. S njima smo imali pet nastupa u Apolo teatru u Harlemu, i to je bilo ludilo, i nakon toga su se otvorili moji kanali prema takvim idejama. Poslije toga uslijedila je saradnja sa Vlatkom Stefanovskim, sa Edinom Karamazovom, Tango Kompas gdje sam i plesao tango. Prosto, takav sam. Mislim da je greška i čak možda i nemoguće ostati i opstati u jednom fahu. Nemoguće je raditi autentično te stvari ako vas stvarno ne interesuju, nego samo zarad nekog publiciteta ne daj Bože. To ne ide tako. To treba da budete vi, a ne kao `ajde sad neki krosover samo zato što je to poželjno. Nedavno sam s Neletom Karajlićem radio Rok el Klasiko, projekat koji je bio spoj totalno nespojivog. Tu smo spojili pjesme Zabranjenog pušenja i klasičnu muziku, a uspjeli smo uz pomoć mlade kompozitorke Ane Krstajić. Mnogi su rekli da je to nemoguće, ali mi smo se upustili u to baš zbog toga što je kao nemoguće, a ustvari može, samo treba biti znatiželjan i malo lud.