Oskarovka Nina Hartston za "Dan" o radu i iskustvima u filmskoj industriji: Zvuk se mora "zalijepiti" za sliku

Organizator dešavanja bio je Filmski centar Crne Gore.

Britanka Nina Hartston je, pored Oskara, dobitnica i nagrada BAFTA i Emmy. U njenoj filmografiji, od skoro 80 naslova, našli su se i filmski hitovi kao što su "Moonage Daydream" sa Dejvidom Bouvijem (Emi nagrada), "Saltburn", "Deaf President Now!", "Gravitacija", "Marley", "Bridžit Džons", "Orkanski visovi"... Hartston je ljetos u Herceg Novom održala i masterklas o oblikovanju zvuka i procesu rada na savremenim filmskim produkcijama, a za "Dan" je u intervjuu govorila o svojim iskustvima i dostignućima u filmskoj industriji, kao i svojim uzorima.

• Zašto je zvuk toliko važan u filmovima? Da li je to element koji često prolazi neprimijećeno, jer, kada gledamo film, pratimo pokrete i lica, ali zvuk ne slušamo svjesno? A, opet, bez zvuka nema ni napetosti radnje.

– Mislim da se zvuk često zanemaruje kada je riječ o samom filmskom zanatu. Na kraju krajeva, svaki se film na koncu svodi na sliku i zvuk. To su ta dva elementa, pa se slobodno može reći da zvuk čini 50 posto tog procesa. Ali, na kraju, mislim da je to prilično "nevidljiva" umjetnost, u smislu da svi žele da vjeruju kako je zvuk koji čuju tačno onakav kakav je zabilježen tog dana tokom snimanja. Mislim da ljudi ne razumiju nužno koliko se našeg rada ulaže u postprodukciji. Mi imamo sve one važne snimke glumačkih izvedbi sa seta, ali sve ostalo se zapravo dodaje naknadno. Glavna stvar koju treba snimiti na setu jeste gluma, a i nju nerijetko ponovo nasnimavamo u postprodukciji. Sve što radimo ima za cilj da stvori autentičnost. Stalno govorimo o tome da zvuk mora da se "lijepi" za sliku. Uopšteno govoreći, ako smo dobro uradili svoj posao, publika neće ni biti svjesna zvuka. Oni su jednostavno vođeni njime – čuju zvuke na određeni način, čuju muziku, i to im budi određene emocije. Koristimo filmski jezik.

• To je na neki način prirodno, ako je dobro urađeno.

– Da. Svaki film ima drugačiji stil. Biće i onih filmova gdje ne želite da zvuk zvuči previše prirodno, gdje želite da bude iritantan i da ljudi postanu svjesni njega. Ali na kraju, on uvijek mora da podrži priču. Dakle, sve što radimo jeste pokušaj da podržimo pripovijedanje, kako bi publika mogla potpuno da zaboravi na činjenicu da je u bioskopu i da se osjeća kao da posmatra nešto što se stvarno odvija pred njima.

• Šta vam je polazna tačka kada kreirate zvuk, zvučne pejzaže za film?

– Trudimo se da se uključimo rano u projekat i da razgovaramo sa rediteljem još u fazi scenarija, da pročitamo scenario i vidimo kakve se prilike otvaraju. Takođe, pokušavamo da se uklopimo u sam način na koji je scenario napisan, jer nam to ponekad dosta govori o tome kako će se zvuk koristiti – da li će biti prilično prodoran ili nježan i možda se malo više gubiti u pozadini. Kada je riječ o tome kako ih stvaramo, uvijek želimo da stvari učinimo uzbudljivim. Jedna od prednosti zvuka je ta što je slika (osim ako nije 3D) uglavnom samo platno ispred vas. Sa zvukom imamo zvučnike svuda oko nas i dobijamo priliku da stvorimo prožimajuće svjetove za ljude. Mislim da zvuk može snažno da utiče na sjećanja ljudi i učini da se osjećaju na određeni način. Možete osjetiti nostalgiju kada čujete određene zvuke. Ili možete osjetiti stres kada čujete neke zvuke, kao recimo kad čujete bebu kako plače. Kroz sve te stvari uvijek pokušavamo da shvatimo kako najbolje možemo nešto učiniti. Možemo čak da ubacimo i "sitne" zvuke kojih niko nije svjestan, ali oni direktno pogađaju emocije gledaoca i pružaju mu iskustvo – čineći da se osjeća neprijatno ili, s druge strane, veoma prijatno, ugodno. Zvuči malo manipulativno, ali cilj je povesti ih na to putovanje.

• Kada kreirate zvuk za film, šta pokušavate da naglasite, a što možda pokušate sakriti?

– Napraviću poređenje: direktor fotografije osvjetljava set kako bi skrenuo pažnju na određene stvari, ili to radi stručnjak za korekciju boja ističući određene aspekte kako bi se pogled gledaoca usmjerio na različite dijelove slike. Zvuk takođe može to da uradi. Mi ne moramo nužno da ubacimo svaki pojedinačni zvuk koji bi se čuo u nekom okruženju. Često koristimo zvuk da usmjerimo gledaoca na određeni način. Na primjer, ako dvoje ljudi razgovaraju, možemo se zaista fokusirati na reakcije, čak i ako su to samo udisaji i izdisaji druge osobe u tom razgovoru, kako biste ušli u njen um i vidjeli kako prima riječi koje joj se upućuju. Takođe, možemo zvukom oslikavati šta se dešava napolju iza prozora u sceni koja se odvija u enterijeru, što vam daje informacije o tom liku, gdje živi i sličnim aspektima. Dakle, uvijek pokušavamo da zvukom koji unosimo u filmove stvorimo te svjetove i njihove pozadinske priče.

• Da li su nekad pred Vas postavljali nerealne zahtjeve?

– Da, prilično često dobijete sugestiju da uradite nešto za šta u dubini duše osjećate da neće upaliti. Ponekad možete da razgovorom riješite te stvari, a ponekad jednostavno morate to da uradite kako biste pokazali da to vjerovatno neće funkcionisati. Ali uvijek je dobro pokušati, jer nikada ne znate šta će se desiti. Veliki dio kreativnosti čine eksperimentisanje i srećne okolnosti, i možda će se desiti nešto sjajno ako pokušate. Zato je moj generalni odgovor svima - "Da, pokušaćemo", a onda u procesu vidimo dokle ćemo stići. Zato je uvijek dobro imati alternativu ako mislite da nešto neće uspjeti.

• Da li ste možda na početku imali uzore, ljude iz industrije kojima ste se divili?

– Svakako je bilo filmskih stvaralaca kojima sam se divila. Kada sam tek počinjala, nisam bila previše svjesna ljudi koji rade konkretno na zvuku. Imala sam sreće – moj otac je tokom svoje karijere bio dizajner zvuka (ton-majstor) i miksovao je neke nevjerovatne filmove, tako da sam uvijek bila fascinirana njegovim radom. Ali, nikada nismo uspjeli da radimo zajedno.

Što se tiče samog stvaranja filmova, obožavala sam filmove poput "Ratova zvijezda" uz koje sam odrastala. To me je odvelo na potpuno drugo mjesto. Bilo je nevjerovatno slušati kako je neko osmislio zvuk svemirskih brodova... Svi ti zvuci su stvoreni van svijeta u kome živimo. Svemirski brod ili svjetlosni mač nisu stvari ispred kojih možete da stavite mikrofon i snimite ih. Tako da mi je to bila velika inspiracija.

A onda, kada sam počela da studiram film, zaista su me privukli filmovi Dejvida Linča i njegov način upotrebe zvuka. To je uvijek nevjerovatno. Jeste da je i jezivo, ali je i divno - recimo zvuk kada kamera ide nagore i zaista čujete lišće, i to vas uznemirava, a niste sasvim sigurni zašto, i niste sasvim sigurni zašto nešto slušate. Mislim da je to veoma pametna upotreba zvuka.

• Šta za vas znače nagrade? Da li su važne ili ne?

– One su zapravo šlag na torti. Nesumnjivo je divno kada vas kolege priznaju, i osjećate se privilegovano što su ljudi koje poštujete u ovoj industriji glasali za vas i misle da je vaš rad bio sjajan te godine. Ali, na primjer, kada je u pitanju film "Bohemian Rhapsody", osjećala sam se kao da sam dobila na lutriji samim tim što radim na tom filmu. Bila je to nevjerovatna prilika da radim sa grupom Queen. Kao tinejdžerka nisam mogla ni zamisliti da ću moći to da uradim, i osvojiti nagradu za to, što je sve zajedno učinilo dodatno nevjerovatnim.

Jedna od sjajnih stvari kod nagrade, nakon što je osvojite, jeste činjenica da je možete iskoristiti da inspirišete sledeću generaciju. Volim da kao dobitnica nagrada gostujem u školama, da pričam o zvuku i da kažem: "Ako vas je zainteresovalo ovo o čemu pričam, pogledajte koliko daleko može da se stigne. Nisam zamišljala da ću stići do te tačke."

• Ali, stigli ste...

– Zato i kažem da tome svi treba da streme.