Carigradske godine Jovana Ristića (10): Rame uz rame sa ambasadorima velikih sila

Velike sile su u gradu na Bosforu imale i diplomate koji su u njihovim zemljama ubrajane među najbolje. Veliku Britaniju su u toku Ristićevog službovanja predstavljali prekaljeni ambasadori, Henri Bulver i, od 1865, Ričard Lajons. Jozef Radovic je kasnije postao jedan od najvažnijih Bizmarkovih povjerenika za spoljne poslove, kome su povjeravane najdelikatnije diplomatske misije Njemačke. Leonel de Mutje je nakon svoje diplomatske službe u Carigradu postavljen na mjesto ministra spoljnih poslova Francuske. Najduži staž na Bosforu, od diplomata koji su šezdesetih godina bili u Carigradu, imao je austrijski predstavnik baron Anton Prokeš-Osten. U Carigrad je došao 1855. godine i do 1867. bio na dužnosti internucncija, kada je postavljen na mjesto ambasadora. Zbog turkofilske politike često se govorilo da je "više bio zastupnik Turske u Austriji" nego obratno.

Nezaobilazno ime među diplomatama na Bosforu, koji su važni za Ristićevu biografiju, je Nikolaj Pavlovič Ignjatijev. Ruski general postavljen je za ambasadora u Carigradu 1865. godine. Zbog prirode srpsko-ruskih odnosa razumljivo je da je Ristić sa njim bio najviše u kontaktu, što su primijetili i predstavnici ostalih sila. Ristić je brzo primijetio da je Ignjatijev "zaista rad, da nam bude polezan, naravno, koliko to ulazi u ram ruske politike." U kasnijoj prepisci između Ristića, kao namjesnika, i Filipa Hristića, kao srpskog zastupnika u Carigradu, Ignjatijev će biti označen kao "prijatelj". Poznanstvo Ristića i Ignjatijeva nije značajno samo zbog događaja iz 1866–1867, već i za kasniji period.

Carigradske godine Jovana Ristića (9): Diplomatija pogađanja, moljakanja i trikova

Slobodno se može reći da je Ristić tokom svog boravka u gradu na Bosforu ostavio veliki trag među stranim predstavnicima. Jozef fon Radovic, pruski predstavnik, čije se službovanje u Carigradu samo kratko poklopilo sa Ristićevim, u svojim sjećanjima uvrstio je srpskog kapućehaju, koga je nazvao najvećim srpskim državnikom, rame uz rame sa ostalim ambasadorima velikih sila u turskoj prestonici. Baron Anton Prokeš fon Osten pisao je krajem 1867. ministru Ferdinandu fon Bajstu, da je Ristić "jedan mlad, ali u svom držanju pristojan čovek". Slobodan Jovanović je sa pravom primijetio da u Ristićevom djelovanju nije bilo one servilnosti prema strancima koja je postojala u srpskoj diplomatiji. Kod njega nije bio prisutan kompleks niže vrijednosti da predstavlja "raju" ili one servilnosti koja je poticala iz uobrazilje da je "kavaljerstvo obilježje zapadnjaštva". Naprotiv, Ristić je u ophođenju sa diplomatama velikih sila nastojao da bude "na ravnoj nozi". U mnogim aspektima njegovo djelovanje je više podsjećalo na predstavnika jedne nezavisne države, nego na kapućehaju jedne vazalne autonomne teritorije.[…]

Ristić nije uživao u prestonici na Bosforu. Kasnije je pisao Filipu Hristiću da je toliko "sit Carigrada" da ne bi želio "ni jedna kost poslije hiljadu godina tamo da mi dopre". Mada treba pretpostaviti da se ova opaska više odnosi na onaj profesionalni dio, nego na grad kao takav. Iako su se potonji srpski predstavnici, zbog velike vlažnosti vazduha, najviše žalili na tamošnju klimu, Ristić se sa tim nije slagao. Hristiću je pisao da za šest i po godina u Carigradu nikada nije legao umoran, dok u Beogradu "svaki čas kunta". Treba pretpostaviti da je na dobar dio Ristićevog neraspoloženja uticala i povremena odvojenost od porodice. Zna se da su supruga Sofija i sin Nikola u jednom trenutku boravili u Carigradu, ali su veći dio tog razdoblja proveli u Beogradu.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)