Crnogorski fudbal dotakao dno: Preko gubitništva, do vječnosti

Ljudi nije vrijeme za kritike, jer crnogorski klupski fudbal otišao je u istoriju, naravno u vječnost. O nama pišu svi regionalni portali, jer postavljen je rekord, koji nikad niko neće oboriti. Deset utakmica – deset poraza. Mi, kao i da sami nijesmo svjesni, šta smo postigli, postavili smo rekord, koji dok je ljudskog roda neće biti oboren. Ljudi su, recimo 1968. misili da svjetski rekord u skoku udalj Boba Bimona (8.90), nikada neće biti oboren. Trebalo je samo 21 godina, da Bimonov rekord padne. A naš, niko nikada neće oboriti. Valjda je besmrtnost uvijek bila ono čemu se imalo i moglo težiti.

Umjesto da danas svi slavimo, čujemo ideje da se i ukine fudbal u Crnoj Gori. A ta ideja jednako je nezgrapna, kao i ideja da izgradi ski – centar na Adi Bojani. Pa, ipak istorija naše gluposti obiluje takvim rješenjima. Svaku besmislicu ne moramo ostvariti, i da nikom neće pasti na pamet da zabrani fudbal u našoj maloj državi. Ipak, da se vratimo iz žanra groteske u verističku realnost: crnogorski fudbal je odavno grebanje kašike o dno praznog čanka!

"Fudbal i politika u Jugoslaviji", tako se zove knjiga Ričarda Milsa, objavljena 2018. u Engleskoj, a 2019. u Hrvatskoj. U Engleskoj nagrađena nekom prestižnom nagradom za najbolju knjigu o sportu. Autor je istoričar, univezitetski profesor, ali prije svega i očito ljubitelj fudbala na onaj fini engleski način. Kod nas knjiga još nije prevedana, a valjalo bi. Mada sam i hrvatski prevod, u jednom dahu pročitao. Jer, poučno je štivo. I da, odmah ću reći, da se dužebrižnici nacoške provijencije ne zabrinu – mada oni vole da se brinu, jer ako niko ne dira u ono što oni drže svojim, onda oni nisu žrtve i njihova egzistencija biva obismišljenja, knjiga je posledica desetogodišnjeg istraživanja, pisac je probavio izvjesno vrijeme, što je znakovito, u manjim gradovima bivše Jugoslavije, i nije nimalo nježan prema bilo kojoj strani. Tačnije, kako je riječ o naučnom djelu, mada nam iskustvo, čitalačko i životno, govori da to baš ništa ne znači, ona je utemeljena u činjenicama o fudbalu otkako je stigao na prostore između Triglava i Vardara.

Činjenice su neumoljive kod dr Milsa: politika nikad nije "ulazila" u fudbal na eks yu prostorima; ona je tu od početka, ona je njegov nerazduživi dio, ona ga je, u ovom kraju svijeta stvarala. I da, čitalac, može da se zapita, i kakve sve to ima veze, sa crnogorskim klupskim fudbalom. Ima, vidite. Jer su u njoj dati i odgovori, zašto naši klubovi, iz godine u godinu, otrpe samrtno fudbalsko ljeto, koje nije ni došlo.

I nije mi jasno zašto ljutnja na fudbalere. Pa, odigrali su tačno, kako se na ovim prostorima živi – bez pokrića. Slabo prikrivene laži u našem srezu, u odmjeravanju snaga sa iole jačim međunarodnim protivnikom odmah izbiju na površinu.

I šta bi se, onda, i o čemu, tu imalo govoriti ? I stoga je sve što se može reći – psovka. Tiha, potmula, sebi u njedra, psovka lišena gneva. To i nije psovka, to je tek izbačeno nešto daha iz pluća, to je, uostalom, psovka, upućena samom sebi. Sve što gledamo, samo je pronalazak još jednog dna.

Za krah crnogorskog klupskog fudbala, kriv je uspostavljeni sistem u kojem se neznanje i poluznanje, obezljuđeni hijerarhizovani poredak, podaništvo, udvorništvo višak taštine bez pokrića, stapaju u strogo ustrojenu piramidalnu strukturu čija je ključna poluga neodgovornost. Reč je o kontinuitetu vježbanja nesolidnosti, neodgovornosti.

Onoliko koliko se dalo dokučiti našim, u tradiciju standardnog fudbala zaglibljenim, umovima, princip novog crnogorskog fudbala, demonstriran u, anno domini 2026, najsličniji je prinicpima drevne kineske umotvorine oblikovanje duha, tijela, uma i dnevne sobe. Jedan od prvih principa, jeste ideja rašćišćavanja prostora, kako bi energija slobodno proticala, neometena od nepotrebnih predmeta, lišena svake prepreke, slobodna da struji u praznini, koja, zapravo i to je ono što naš evrocentrični banalni um ne može dokučiti – predstavlja stvarni sadržaj našeg života.

Preovlađujuća crnogorska fudbalska misao, po kojoj je samo važno učestvovati, dobiti nešto novca od UEFA, a ne i pobjeđivati na međunarodnoj sceni, uvijek je do sada odnosila prevagu nad krhkom mogućnošću ostvarivanja solidnosti, stvaranja standarda, podizanje nivoa ambicije, oblikovanje pobjedničkog mentaliteta. Kada je sve u ovom našem fudbalu neizvjesno, nesigurno, opterećeno viškom smisla, šta drugo možeš i očekivati. Mi čekamo da vidimo šta će se desiti. Možda nekad, uspije. Svih ovih dvadeset godina, nije uspelo. I tako ukrug.

Da smo narod sa pamćenjem čovječije ribice, biće potvđeno već za nekoliko dana, kada počne liga, koja je ušla u vječnost. Živi bili, pa vidjeli.