Kraj jedne velike ere: Kristijano Ronaldo se oprostio od reprezentacije Portugala

Udarna i pomalo iznenađujuća vijest, jer iako je u poznim igračkim godinama, očekivalo se da 41-godišnji napadač Al Nasra uprkos nesuglasicama sa Žoržom Žezusom u novembarskom prozoru ponovo zaigra za nacionalni tim. Međutim, samo dan prije nego što je iskusni strateg trebalo da objavi spisak za mečeve sa Danskom i Velsom, Ronaldo je video-porukom na društvenim mrežama objavio da stavlja tačku na reprezentativnu karijeru.

Njegovu poruku prenosimo u cjelosti...

"Za portugalski narod, došao je dan da vratim dres sa brojem sedam naše reprezentacije. Nikada nisam osjećao da je on bio isključivo moj. Ali tokom 23 godine imao sam privilegiju i odgovornost da ga nosim, branim i nosim sa sobom na stadione širom svijeta. Danas je došao trenutak da ga predam budućnosti. To nije bila laka odluka, jer postoje odluke koje se ne donose samo glavom, već se donose i srcem.

Putovanje koje je počelo u avgustu 2003. godine i zauvijek mi promijenilo život došlo je do kraja. Kada se osvrnem i razmislim o svemu što sam doživio sa reprezentacijom, ne vidim samo utakmice, golove, rekorde ili trofeje. Vidim ljude. Vidim imigrante koji su se na 90 minuta osjećali malo bliže Portugaliji.

Vidim milione Portugalaca koje nikada nisam lično upoznao, ali koji su bili dio mog života. Jer na kraju, fudbal je mnogo veći od igre. Fudbal su ljudi. Tokom čitave karijere u reprezentaciji trudio sam se da pomjerim sopstvene granice. Htio sam da pobjeđujem, htio sam da budem najbolji, htio sam da ispišem istoriju.

Uvijek sam bio zahtjevan prema sebi. Uvijek sam želio više, uvijek sam vjerovao da možemo dalje. I dao sam sve što sam imao za ovaj dres. Bilo je savršenih popodneva i noći, bilo je pobjeda koje nikada neću zaboraviti. Bilo je i poraza kojih mi je i dalje teško da se prisjetim. Takođe sam griješio, takođe sam patio, bilo je i trenutaka kada nisam uspijevao da dam portugalskom narodu ono što je tako očajnički želio. Ali nikada nisam odustao. I iznad svega, nikada nisam prestao da se osjećam ponosnim što predstavljam Portugaliju.

Tokom ovih godina naučio sam neke veoma jednostavne stvari. Golovi blijede, trofeji ostaju u muzejima, rekordi se na kraju sruše. Ali postoji nešto što vrijeme nikada ne može da izbriše: mjesto koje zauzimamo u srcima ljudi. Ako sam vas ikada učinio srećnim, ako vas je neki moj gol ikada naveo da nekoga zagrlite, zaboravite brigu i osjetite samo ponos prema našoj zemlji, onda je sve vrijedjelo. Jer biti Portugalac je upravo to. Patimo zajedno, podižemo se zajedno.

Ponovo vjerujemo. Portugaliji će uvijek biti potrebni mladi ljudi koji sanjaju, igrači koji nikada ne odustaju, nove generacije koje vjeruju da je moguće stići tamo gdje niko ranije nije stigao. Jer zemlja koja nastavlja da stvara nove heroje jeste zemlja koja nikada ne prestaje da vjeruje u sebe.

Mojim saigračima ove sezone želim da uputim posebnu riječ. Hvala vam za svaki trk, za svaki zagrljaj, za svaku raspravu, za svaku tišinu prije izlaska na teren. Za svaku pobjedu koju smo zajedno proslavili i za svaki poraz koji nas je učinio jačim. Imao sam privilegiju da budem vaš kapiten. Ali nijedan kapiten ne korača sam. I vi ste dio moje priče.

Svim trenerima, selektorima, ljekarima, fizioterapeutima, ekonomima, osoblju i mnogim ljudima koji su radili sa mnom tokom ovih godina — moja zahvalnost. Mnogi od vas se nikada nijesu pojavili na fotografijama. Ali bez vas, nijedna od tih fotografija ne bi bila moguća.

Mojoj porodici, hvala vam što ste dijelili ovaj san sa mnom. Hvala vam što ste imali razumijevanja za odsustva, žrtve i vremena kada je reprezentacija morala da zauzme prostor koji je pripadao i vama. Ako sam stigao ovoliko daleko, to je zato što smo uvijek išli ruku pod ruku.

I portugalskom narodu, svim Portugalcima rasutim po svijetu, želim da kažem još jednu posljednju stvar. Postoji slika koju ću uvijek nositi sa sobom. Trenutak kada počinje nacionalna himna. Pogledam oko sebe, vidim svoje saigrače, vidim tribine, vidim djecu, majke, očeve i bake i deke. Vidim Portugalce koji su došli izdaleka samo da bi bili tu. I tokom tih nekoliko minuta prestajemo da budemo različiti. Nema klubova, nema boja, nema klasa, nema profesija, nema mišljenja. Postoji samo jedna strast. Portugalija.

To je osjećaj koji ću nositi sa sobom do kraja života. Danas se završava moje putovanje na terenu sa reprezentacijom. Odlazim uzdignute glave, ponosan na put koji sam prešao i sa sviješću da sam dao sve što sam imao za Portugaliju. Ali nikada neću prestati da budem jedan od vas, nastaviću da patim, da se radujem i da slavim svaku pobjedu Portugalije uz jedno "Da".

Proveo sam život radeći da bih bio najbolji igrač na svijetu. Danas shvatam da je najveća pobjeda bila to što sam zaslužio da predstavljam najbolju zemlju na svijetu. Hvala vam za ovih 23 godine. Hvala vam što ste vjerovali u mene. Hvala vam što ste mi omogućili da živim san koji je počeo kada sam bio samo dječak na Madeiri, jureći za loptom. Dres koji nosim će ostati, a ponos što sam ga nosio biće moj zauvijek. Portugalija će uvijek biti u meni.

Zbogom, Kristijano Ronaldo."