Nikšić - evropska prijestonica stida 24. mart 2026.

Oprosti poštovani Andrija, što te još jednom moram uznemiriti u konačnom miru. Nije dobro, moj Andrija. Razumjećeš da mi je lakše pisati tebi, nego bilo kom prijatelju, rođaku, morao bih biti biti privatan, a ne samo ličan, kao što ću biti, jer znamo i ti i ja, ovo će čitati drugi. Sahraniše te još jednom, još jednom u martu. Još jedan nož, zariše u srce tvojim najmilijima. Kako je tvojoj porodici, prijateljima, nakon što su neki, pored kućice, pored koje je je poslednjih dana stajao tvoj dobri otac Cako, orgijali, maltretirali, i napadali svoje sugrađanje čiji je jedini grijeh što navijaju za neki drugi klub. I to uoči, memorijalnog turnira. Najtragičnije je što ono malo normalnih pripadnika mog naroda (iako želim da vjerujem da su većina, sve sam skloniji da mislim kako smo manjina, koja se u promilima iskazuje) trpe transfer srama zbog, ne mogu ih nazvati navijačima.

Cijelog života osjećao sam ponos što živim u Nikšiću. Dođoh do vremena, kada moram da istaknem bijelu zastavu. I označim poraz svih ideala i vrijednosti. Jer što jednom reče, mnogo mudriji od nene "sadašnjost je provincija vremena", u kojoj su izgubljeni svi osmjesi grada.

Ti moj Andrija, već više od godinu dana znaš da dijalog živih i umrlih nije ni neprimjeran, ni neobičan, i nije ništa drugo nego vječita samozapitanost i, što je važnije, vječito obnavlajnje one osnovne ljudske teme – kako uopšte biti čovjek. Tebi i tvom ocu, mom dobrom Caku, taj danas, pa skoro pa nestao epitet, dodijeljen je s najvišim razlozima. Ne znam da li ti je Cako prenio, da sam mu prije mjesec dana rekao: Andrija je bio toliko veliki, da ga ovaj narod, ovaj grad, ova država nisu ni zasluživali. Rekom mu tom, prilikom ovaj grad, ova država ne zaslužuju ni Memorijalni turnir, koji se imenom takve ljudske gromade zove.

Dragi moj Andrija, blago tebi, što ne moraš znati za ono što se sinoć na trgu događalo, što se valjda imenom Slobode još uvijek zove. Sinoć je to bio Trg srama. Oprosti, što te još jednom uznemiravam, ne stiglo te ovo moje pismo. Gadno je doba, izglobljeno više nego pretvaranje, a manje nego ludilo. Nadlagujemo se sami sa sabom, nadgornjavamo u samoobmanama, mjerimo se u prostaštvu i prostakluku, lažemo druge o sebi, i sebe o drugim: raskrečeni između primitivnog udvorištva i još primitivnije bahatosti. Pa, ko smo to mi, moj Andrija ? Oni što trpe čekajući, svoj čas, A kad dođe taj tren, onda ćemo se naplatiti, onda ćemo biti arogantni, cinični, sarkastični, bijesni. Ko smo mi, moj Andrija ? Poniženi, uvirijeđeni, bijedni ljudi. Oni koji ponižavaju, oni koji vrijeđaju. Bijedni ljudi. Onda je i sasvim moguće, normalno, očekivano da se one direrovska, veličkovićevska apokalipsa prelije preko ramova, i oživotvore kao naša strašna stvarnost, mizanscen za perverznu predstavu, u kojoj nam je namijenja uloga nemih statista. i to na našem Trgu, moj Andrija.

Ko je te mlade glave punio mržnjom, bijesom i netrpeljivošću, šta su im to pričali, na kakvim su ih to načelima vaspitavali i odgajali, da je legitimno mrzjeti i razbiti glavu nekome samo zato što navija za tamo neki, drugi klub? Oni su samo krivi što su huligani, za sve ostalo, pa i to što im je mozak kontaminiran, zasluge idu na račun njihovog okruženja. Treba li samo da podsjećam za slična depavanja u gradu pod Trebjesom, u prethodnih godinu dana ? Da li se ko možda makice zabrinuo? Sjetimo se samo nakon napada "Vojvoda" na navijače Berena, sada već bivši ministar, najavio da odmah kreće borba protiv huliganizma, da ćemo uskoro dobiti Nacionalni savjet za sprečavanje negativnih pojava u sportu, čiji će osnovni zadatak biti borba protiv huliganizma, namještanja utakmica i upotrebe dopinga. I šta, ništa. Smijenjem je ministar, pa valjda niko više ne pokiriva taj resor. Ono što najviše brine normalnog čovjeka, je to, što se još jednom u navijačkom orgijanju, jasno mogli identifikovati svi elementi vojne strategije – svi nazovi navijači, bili su pod maskama, sa batinama i topovskim udarima u rukama, visoki stepen agresije, komandna odgovornost, slijepa poslušnost i mržnja zagrijana do tačke ključanja. Bježite djeco odavde. Sunce tudjeg neba možda neće grijati, kako što ovo ovdje grije, ali neće vam spržiti mozak, svodeći ga na format zrna pasulja. Ovdje je, očigledno bog rekao laku noć, bez namjere da skoro pošalje zoru.