Godina prođe, dan nikad

Naslov sam ukrao od jednog našeg velikog umjetnika. I Andrija Delibašić, je prije svega, bio umjetnik. Gdje je igre, gdje je fudbala, tu je umjetnosti. Jer i u Engleskoj, fudbal je oduvijek svečanost, umjetnost. Igraju ga ljudska bića, ne novinari, menadžeri, biznismeni, patriote, huligani. A kad se igra sa dovoljno želje, onda ne postoji nemoguće. Fudbal je mnogo više od svake kalkulacije. Za njegovu dušu se treba boriti. A bez emocije se ne korača kroz život, fudbal i muziku. I Andrija se borio za njegovu dušu.

Tačno prije godinu dana, otkucao sam najtužniju sportsku vijest, u mojih tridesetak sportsko-novinarskih godina. Stigla je vijest svih vijesti, u nekoliko očekivana, no ipak i te kako bolna. Umro je Andrija Delibašić. Umro je najveći. Nije bio najveći zašto što se tako samoprozvao. Ne, bio je najveći, zato što je svoj put birao sam, i taj put je bio poseban. Bio je najveći, zato što je u život, u fudbal unio sve: i sistem igre, i etičko načelo, i moralnu praksu. Taj etički princip, tu neophodnost moralne čvrstine, sačuvao je Andrija do svog posljednjeg daha. A priča o Andriji, je prije svega priča o jednoj nedosegnutoj ljudskoj mogućnosti, jer šta je crnogorski fudbal izgubio njegovim odlaskom, postaje sve jasnije i jasnije, iz dana u dan.

Sjećanje na Andriju je mnogo više od tragova u sjeti. Ti golovi Realu, Portu, Olimpiku, Engleskoj, to su sve golovi ukrašeni sa posebnim emotivnim nabojem. Odlazeći Andrija je odnio sjaj, a istomislećoj množini ostavio ogromnu prazninu. Iz velikog albuma ukoričenog ljepotom neprolaznosti, Andrijie slike nisu ni izgrebane, ni prebrisane. Niti će ikada biti.

Kako definisati posebnost u vremenu u kojem je kultura neprestane reprodukcije i oponašanja univerzalno prihvaćena kao norma ? Lako, imenom Andrijinim.

ANDRIJA DELIBAŠIĆ

-ARHIVA

Iz dan u dan, se od tog 19. marta 2025. na ovamo, pokazalo da je svojom igrom, ljudskošću ostavio, a ostavlja i dalje, sjajan, tako snažan, pulsirajući živi trag. Čak i oni koji ga nikad nisu sreli, doživljavali su ga kao nekog svog. Utisnuo se u mit.

Narodu kratkog pamćenja, možda bi se moglo i desiti da zaboravi, ali tako nije moglo biti, niti će biti, kad se od velikog brega nikšićkog, crnogorskog, jugoslovenskog, svjetskog fudbala, odvalil jedna takva gromada, kakav je bio Andrija. Ako vjerujem, a vjerujem, da postoji kretanje fudbalskih duhova po terenu, onda će ljudi i dalje gledati Andriju u Španiji, Grčkoj, Srbiji, Portugalu, Crnoj Gori.

Oprosti poštovani Andrija, što te, još jednom, uznemiravam u konačnom miru. Razumjećeš da mi je možda najlakše pisati o tebi, nego recimo o junacima ovog izglobljenog doba, morao bih biti privatan, a ne samo ličan, kao što ću biti – jer, znamo ti i ja, ovo će čitati i drugi. Andrija, ti već znaš, da dijalog živih i umrlih nije ni neprimjeran, ni neobičan, i nije ništa drugo nego vječita samozapitanost, što je važnije, večito obnavljanje one osnovne ljudske teme – kako uopšte biti čovjek. A ti si bio, čovjek. Najbolji, koji je prošao kroz moj život. Smatram svojim najvećim novinarskim postignućem, ko je tebe znao, zna i zašto, to što smo se zajedno pričali o fudbalu.

Pokoj duši Andrije Delibašića.