Na današnji dan prije 15 godina: Gol Delibašića odveo Crnu Goru u baraž

Tačno prije petnaest godina, Andrija Delibašić je ispričao priču, koju navijači reprezentacije Crne Gore raširenih očiju pričaju naslednicima.

Poznajem gospođu Aleksandru, koja je davno 21. decembra 1983, u devetom mjesecu trudnoće, gledajući prenos utakmice Jugoslavija - Bugarska, nakon istorijskog gola Radanovića, i Delićevog čuvenog "Ljudi moji, je li to moguće ?", pala u nesvjest. Njen Miloš i danas mi priča, kako zgranut scenom nije znao šta da uradi. Da zove hitnu, ili komšinucu Anku, ili prvo da trudnicu polije vodom, pa joj da kocku šećera ? Dan kasnije, Aleksandra je na Dan armije, rodila ćerku, koja će dvadesetak godina godina kasnije donijeti na svijet fudbalskog navijača. Taj dječak, sada već momak, ne pada u nesvjest na utakmicama, ali mi uvijek kaže da ga je sve to s fudbalom počelo, nakon Andrijinog gola protiv Engleske. Andrija je bio junak djetinjstava jednog momka, koji se danas nada da će jedan mala zemlja, otići na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo.

Jer fudbal, na dan 7.oktobra 2011. bio je blizak izvjesnom sanjanom savšenstvu. Andrijn gol, tome je dao kadencu, muzičko – potesko razrešenje velike višegodišnje simfonije koja se zvala proći, odnosno stići na korak od Evropskog prvenstva. Nadrealni epilog infarktnog nadigravanja i ludila, protiv Engleske, gol Delibašića, radost jednog dječaka, čija je majka na svijet došla obilježena golom Radanovića, dobro je objašnjenje zašto je fudbal najpoplularniji sport. Ovako ili onako, u fudbalu i životu sve je između snova. Ništa izvan toga. I zato, ovako još malo pa mator, pred hramom gdje se čuvaju istinite bajke tražim odgovor. Da je Andrija danas živ, olovka bi i bez moje pomoći, napisala da je rođen pod srećnom zvijezdom, i božjom rukom navođen da pođe na pravo mjesto u odlučujućem trenu. A ljeta 2025. i 2026. jedino se pitam se zašto je najbolji, morao da ode tako rano u 43. godini?

   

Foto: FSCG

Njegov gol protiv Engleske, a naravno i oni, u njegovom Partizanu, odnijeli su ga u ljudsku epopeju. Andrija je razumio da je fudbal igra s prostorom i vremenom, ali je i osjećao, bolje reći znao – da bez onog što je u čovjeku nagonsko nema nikakve igre. Zato navijači svih boja slave, i slaviće Andriju. Upravo zbog toga vjerujem, kako taj istorijski gol 7. oktobra 2011, može motivisati njegove naslednike, oko ispisivanja nekih novih stranica uzbudljive istorije. Uostalom, ta knjiga traži prigodno poglavlje za 15. godišnjicu. A ovi što sada nose reprezentativni dres, imam osjećaj, nisu sve rekli. S druge strane, red je da neke nove Aleksandre budu izložene ekstremnim rapoloženjima, koja u ovom svijetu jedino fudbal garantuje. Jer, Andrija jeste bio uzbudljivo jedinstvo nagonskog i razumnog, ljepote i znanja, duše i tijela, srca i mozga, filozofije i umjetrnosti.

U Engleskoj fudbal je uvijek svečanost. Igraju ga ljudska bića, ne novinari, menadžeri, skorojevići, biznismeni, političari, patroite, huligani. A kad se igra sa dovoljno želje, onda ne postoji nemoguće. Andrija je svaki meč odigrao bespoštedno. Bez emocija se ne korača kroz život, muziku i fudbal.

Pripadam onima koji nikad nisu željeli savršenog, već uvijek čeznuli za iskrenim fudbalerom. A to je tada i ovdje, i sjutra bio Andrija. Nosio je nešto posebno u sebi, čudan vulkan dobrote. Srećan znog saznanja da nikad neće izblijedjeti čarolija jednog dječjeg ushićenja zbog Andrijinog gola. Bješe to 7. okrobra 2011. Ars reminiscendi kao lična umjetnost dubokog sjećanja sa svojim brojnim ograničenjima i život kao niz čudesnih čvorova.