Istraživanje "Dana": Crnogorsko zdravstvo na testu – koliko vrijedi život?

Kada pacijent mjesecima čeka na pregled, dijagnostiku ili operativni zahvat u državnoj bolnici, a zatim kod istog tog ljekara ili u s njim povezanoj privatnoj ambulanti dobije termin gotovo istog dana, granica između nefunkcionalnog sistema i čiste korupcije prestaje da bude samo teorijsko pitanje. Ona postaje surova realnost s kojom se građani Crne Gore suočavaju svakodnevno. Kada porodica u trenucima najveće ranjivosti povjeruje da novac, poklon, skupocjeno piće ili razgovor u četiri oka mogu ubrzati liječenje ili spasiti život, zdravstvena zaštita prestaje da bude Ustavom zagarantovano, jednako dostupno osnovno ljudsko pravo. Ona preko noći postaje privilegija rezervisana za one koji imaju novac, uticajne veze ili dovoljno materijalnih sredstava da plate prednost.  

Ovo nijesu samo pojedinačni utisci niti kafanske priče ogorčenih pacijenata. Istraživanje Dana, sprovedeno kroz detaljnu anketu građana, analizu institucionalnog odgovora i uvid u nalaze civilnog sektora, pokazalo je da je percepcija o prisutnosti neformalnih plaćanja toliko duboko ukorijenjena da je u potpunosti razorila povjerenje u javni zdravstveni sistem. Čak 77,78 odsto anketiranih izričito vjeruje da davanje novca, poklona ili druge materijalne koristi može direktno ubrzati pregled, operaciju ili drugu zdravstvenu uslugu. S druge strane, svega 9,26 odsto ispitanika smatra da dodatno plaćanje ili poklon, nemaju apsolutno nikakav uticaj na odnos ljekara prema pacijentu i brzinu pružanja zaštite.

Zabrinjavajući procenti iz istraživanja "Dana" ne znače automatski da je svaki ljekar korumpiran, niti da je svaki pacijent bio izričito uslovljen da preda kovertu kako bi bio operisan. Oni su, međutim, neoboriv dokaz da je sistem toliko deformisan da je stvorio opšte uvjerenje da uput, uredno plaćeno zdravstveno osiguranje i medicinska indikacija nijesu dovoljni za pravovremeno liječenje. Kad god sistem zakaže u transparentnosti i organizaciji, neformalna pravila preuzimaju primat, a građani ostaju prepušteni sami sebi, u strahu da bi odbijanje učešća u neformalnim praksama moglo ugroziti njihovo zdravlje ili život njihovih najbližih.

LISTE ČEKANjA GENERATOR KORUPCIJSKOG RIZIKA

Taj osjećaj nesigurnosti i sistemskog pritiska gotovo po pravilu počinje na listi čekanja. Čak 65,74 odsto učesnika ankete "Dana" navelo je da je na specijalistički pregled, komplikovaniju dijagnostičku proceduru ili operativni zahvat čekalo duže od tri mjeseca. Pritom, čak 34,26 odsto ispitanika navodi da je na redovnu uslugu u javnom zdravstvu čekalo duže od pola godine.

Posljedica takvog sistemskog zastoja je automatska i ekonomski destruktivna za porodični budžet, jer je čak 90,74 odsto anketiranih građana kazalo da je zbog višemjesečnog čekanja u državnim bolnicama bilo prinuđeno da pregled ili intervenciju plati u privatnoj zdravstvenoj ustanovi. Time se u javnosti stvara utisak da je državni zdravstveni sistem postao protočni bojler koji usmjerava pacijente ka privatnim praksama.

Tako se u praksi uspostavlja mehanizam koji formalno ne mora sadržati nijednu izgovorenu korupcijsku ponudu. Pacijentu niko u državnoj ambulanti ne mora otvoreno tražiti novac. Dovoljno je da u javnoj ustanovi nema slobodnih termina narednih šest mjeseci, a da se u privatnoj ordinaciji, gdje isti doktor radi popodne, pregled može obaviti već sjutradan. Kada isti ljekar ordinira u oba sistema, pacijent s pravom postavlja pitanje da li je lista čekanja posljedica realnog nedostatka medicinskog kadra i opreme ili smišljeni putokaz koji pacijente usmjerava ka privatnim kasama.

Gledano kroz prizmu građana koji su učestvovali u analizi, čitav lanac odlučivanja ostavlja utisak tihe komercijalizacije javnog dobra. Čak 90,74 odsto anketiranih u istraživanju "Dana" prepoznaje direktnu vezu između višemjesečnog čekanja i prostora za koruptivno ponašanje, ističući da upravo zakazivanje termina predstavlja najranjiviju tačku u čitavom lancu pružanja zdravstvenih usluga.

Jedan od ključnih nalaza ankete Dana odnosi se i na dubinsko sagledavanje uzroka ovakvog stanja. Najveći dio ispitanika, tačnije 45,37 odsto, smatra da nedovoljna kontrola i odsustvo kažnjavanja nepravilnosti predstavljaju glavni generator korupcije u crnogorskom zdravstvu. Niske plate ljekara i medicinskog osoblja kao primarni razlog vidi 22,22 odsto anketiranih, dok 19,44 odsto smatra da je presudna loša organizacija i nedostatak kadra. Ovo jasno ukazuje da građani problem ne vide primarno u materijalnom položaju ljekara, već u izostanku sistemske kontrole, nepostojanju efikasnih inspekcijskih nadzora i potpunom odsustvu individualne odgovornosti unutar samih ustanova.

Dr Vladimir Dobričanin, ugledni hirurg sa dugogodišnjim iskustvom u opštoj i onkološkoj hirurgiji, kao i laser proktologiji, odgovarajući na pitanje "Dana" šta prepoznaje kao ključni razlog za korupciju i da li su to duge liste čekanja, kaže da je diskutabilno da li zbog dugih listi čekanja postoji korupcija.

– Ipak, duge liste čekanja imaju nekoliko elemenata. Prvi je neorganizacija. Ja garantujem kao ljekar, kao neko ko se dugo godina bavi menadžmentom, ko ozbiljno ima škole u menadžmentu, da liste čekanja mogu da se spuste dobrom organizacijom na nivou odeljenja i klinika. Ja sam bio medicinski direktor. Doktor i ja smo u jednom kratkom roku od šest mjeseci smanjili liste čekanja. Rijetke su bile liste čekanja gdje je bilo duže od tri mjeseca. Znači, da to može da se uradi, a dopunski i dodatni rad je uveden upravo zbog listi čekanja. Mislim da ima prostora da sa dobrom organizacijom to još smanji. Određene liste čekanja su posledica zloupotrebe zakona o zaštiti pacijenata. Pacijenti žele kod određenog ljekara, pa se na taj način stvara lista čekanja kod tih doktora. To je zloupotreba zakona i pogrešna interpretacija zakona o zaštiti prava pacijenata gdje piše da pacijent može da bira doktora izabranog, ali i na interdisciplinarnom nivou, na sekundarnom nivou ukoliko ustanova to procijeni, odnosno ukoliko ne remeti rad te ustanove. Apsolutno nigdje na svijetu ne postoji da vi možete da izaberete doktora na sekundarnom nivou – kaže dr Dobričanin.

On ističe da na odjeljenju na kojem radi pacijent ne može da izabere doktora.

– Kod nas dolazite, operisaće vas hirurg iz Centra za hirurgiju dojke, a koji, to ćemo mi odrediti. Lista čekanja je tri nedjelje. Isto to može da se primijeni svuda. Pale bi liste čekanja za sigurno 40 odsto – rekao je.

Naglašava da postoji i problem nepotrebnih pregleda.

– Ogroman broj pregleda je besmislen, a to su mi i drugi ljekari isto sugerisali. Izabrani doktori treba da paze na ovaj drugi dio zdravstvenog sistema. Treba im dati u ruke mnogo više nego što imaju sada. Moraju da rade ultrazvukove, testove opterećenja...jer ako to ne rade, onda je potpuno besmisleno da imamo izabrane doktore. Tu onda trebaju visoke medicinske sestre koje će znati kome kada da napišu uput – rekao je.

Dobričanin kaže da je neformalno čašćavanje ljekara ukorijenjeno u našim običajima i da postoji i u Zapadnoj Evropi.

– Vi kad idete u kuću, u kućnu posjetu, pa donesemo flašu rakije. Meni to nije problem kao ljekaru i kao nekome ko se bori za bolji zdravstveni sistem. Ali, uslovljavanje usluge novcem kao ljekar nikada neću prihvatiti. Taj kukolj mora da se istrijebi iz ljekarske profesije. Ako držite nekoga na odjeljenju i ne operišete ga, a kad dobijete novac sjutradan ga operišete, niste onda dostojni bijelog mantila. To treba sistemski ugušiti, ali na način da se uključi i pravosuđe, tužilaštva, Ljekarska komora koja ima pravilnik o etici, pa kada neko prekrši neki akt mora da se reaguje – navodi naš sagovornik.

Tvrdi da kada je riječ o korupciji možemo govoriti o pojedincima i dodaje da su njihovi potezi toliko dominantno ružni, da preovladava osjećaj da svi su korumpirani.

Kada bi primijetio korupciju, kaže da bi reagovao.

– Da vidim da neko nekog ucjenjuje, ja ću na to reagovati. Ja imam i obavezu i kao bivši poslanik, kao i neko ko se bavi politikom, ja bih na to reagovao, ali je ekstremno rijetko. I malo je toga. Ne mogu, ne smijem ni da zamislim, da postoji ljekar koji bi nudio pacijentu svjesno – napominje.

Smatra da je rad ljekara u privatnim ustanovama dobro regulisan novim pravilnikom.

– Kad imate listu čekanja u državnoj ustanovi, ne možete da radite to isto privatno. Ali ja sam neko ko zagovara dvojni sistem rada, naročito u ovako malim državama – rekao je.

Ističe da su plate ljekara male.

– Kad mi uđemo u Evropsku uniju, ja se bojim da ćemo mi imati rumunski scenario s ovakvim platama. Ako ostanu ovakve plate, niko neće ostati – ističe dr Dobričanin.

Vladimir Dobričanin

FOTO: UCG

PSIHOLOŠKI PRITISAK, KOVERTE I SVJEDOČANSTVA

Nakon višemjesečne nesigurnosti i lutanja kroz zdravstveni lavirint, pacijent biva ostavljen u izrazito neravnopravnom položaju. Odnos između ljekara i bolesnog čovjeka po prirodi stvari nije simetričan, jer ljekar posjeduje stručno znanje, autoritet i kontrolu nad dijagnostikom i terapijom, dok je pacijent uplašen, anksiozan i u potpunosti zavisan od svake informacije koja mu se saopšti. U takvom okruženju, svaka sugestija ili neodređena izjava može biti doživljena kao direktan pritisak.

Iskustva građana prikupljena u istraživanju "Dana" detaljno opisuju psihološke mehanizme koji tjeraju ljude na neformalna plaćanja i donošenje poklona. Jedan ispitanik je naveo da je član njegove porodice morao ljekaru u Kliničkom centru da da novac kako bi teško ugroženi pacijent bio hitno operisan. Drugi ispitanik svjedoči da je operacija bajpasa zakazana tek nakon poruke da neko od rodbine mora da dođe na razgovor u četiri oka, nakon čega je predati novac omogućio intervenciju već narednog dana.

Posebno su upečatljiva svjedočenja onih koji su u državnoj bolnici odbijeni pod izgovorom da nema uslova ili tehničkih mogućnosti za izvođenje zahvata, da bi im odmah potom bila ponuđena ista usluga u privatnoj klinici po cijeni od nekoliko stotina eura, pri čemu je operaciju izvodio isti tim ljekara.

Najpotresniji primjer prikupljen tokom istraživanja odnosi se na slučaj pacijenta s tumorom mozga koji je, prema navodima člana njegove najuže porodice, puna tri mjeseca čekao na prvu specijalističku konsultaciju i zakazivanje konzilijuma u državnoj ustanovi. Porodica navodi da je u tom dugom i nepodnošljivom čekanju izgubljeno dragocjeno vrijeme za hiruršku intervenciju, te da je pacijent u međuvremenu preminuo. Iako bez formalnog medicinskog vještačenja niko ne može pravno tvrditi da je samo čekanje direktan i jedini uzrok tragičnog ishoda, ovo svjedočanstvo duboko oslikava dramatičan način na koji porodice proživljavaju posljedice nefunkcionalnog sistema i izostanka blagovremene reakcije.

Psihološkinja i psihoterapeutkinja Marica Stijepović objašnjava za "Dan" da davanje novca ili poklona u trenucima teške bolesti često predstavlja očajnički pokušaj porodice da povrati bar dio kontrole nad situacijom u kojoj se osjećaju potpuno bespomoćno. Navodi da kada ne možemo da kontrolišemo bolest, hiruršku operaciju ili konačni medicinski ishod, postajemo izrazito anksiozni i svim snagama pokušavamo da otkrijemo šta ipak možemo da uradimo. Davanje novca, poklona ili zalaganje veza, može stvoriti subjektivni osjećaj da smo učinili sve što je u našoj moći i povratili bar mrvu kontrole nad sudbinom našeg bližnjeg. Koverta time postaje nešto više od novca, jer za porodicu predstavlja štit od budućeg nesnosnog osjećaja krivice ukoliko se liječenje završi loše.

Stijepović upozorava da slabo funkcionalan i netransparentan sistem šalje zastrašujuću i opasnu poruku građanima da moraju dodatno platiti ili potražiti vezu za ono što bi javno zdravstvo po zakonu i Ustavu već moralo da im obezbijedi na osnovu plaćenih doprinosa.

S druge strane, strah da se slučaj prijavi dodatno urušava same temelje sistemske odgovornosti. Na pitanje da li bi prijavili slučaj u kojem je od njih ili njihove porodice direktno tražen novac, poklon ili druga protivusluga, samo 52,78 odsto anketiranih u istraživanju Dana odgovorilo je potvrdno. Skoro polovina ispitanika, gdje 30,56 odsto navodi da nije sigurno kako bi postupilo, dok 16,67 odsto izričito navodi da ne bi prijavilo, priznaje da nema snage, volje ili povjerenja da se upušta u borbu sa institucijama.

Razlozi za ovakav stav su više nego jasni i utemeljeni u realnosti. U maloj sredini, pacijent se opravdano plaši da će biti prepoznat, etiketiran kao problematičan ili nezaslužan, te da će u nekom narednom liječenju ili rehospitalizaciji biti izložen još lošijem tretmanu ili potpunom ignorisanju od strane zdravstvenog osoblja.

PROBLEMI ROMA I EGIPĆANA

Predsjednik Udruženja za podršku Roma i Egipćana Sultan Beća iz beranskog naselja Riversajd, ističe da se pripadnici RE populacije suočavaju sa određenim problemima kada je zdrvstvena zaštita u pitanju. Kazao je da je to posebno izraženo kod raseljenih lica s Kosova, koja skoro tri decenije borave u Crnoj Gori. On smatra da je to prije svega zbog administrativnih barijera, a manje zbog siromaštva ili lošeg položaja u društvu.

– Što se tiče domicilnih Roma i Egipćana oni, uz određene poteškoće, ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu kao i ostali građani. Problemi se uglavnom tiču nedostatka potrebne dokumentacije, zbog čega se dešava da zdravstvene ustanove odbiju da pregledaju takve pacijente. Najveći problem su imali raeljenici sa Kosova jer im je Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore minulih godina osporio pravo na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu, čime je nad njima sprovođena klasična diskriminacija, s obzirom da se zna da propisi nalažu da svaki građanin ima pravo da se liječi – naveo je Beća za "Dan".

Istakao je da su se, ipak, stvari promijenile nakon što je zaštitnik imovinskih i ljudskih prava Crne Gore ustvrdio da je pomenutim postupanjem Fonda za zdravstveno osiguranje došlo do povrede prava na jednako postupanje u pristupu zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti, odnosno do posredne diskriminacije pripadnika RE populacije iz Republike Kosovo koji imaju regulisan boravak u Crnoj Gori.

– Ombudsman je smatrao da je neophodno da nadležni organi preduzmu mjere radi otklanjanja posljedica utvrđene povrede prava, obezbjeđivanja efektivnog pristupa zdravstvenom osiguranju i sprečavanju dalje diskriminatorne prakse prema pripadnicima RE zajednice. To je na kraju prihvaćeno nakon čega je Fond počeo da servisira usluge pripadnicima RE populacije. To je u dobroj mjeri doprinijelo da pripadnici ove populacije lakše dolaze do ljekara u državnim zdravstvenim ustanovama – kazao je Beća.

Dodao je da mu nije poznato da ima primjera da je nekom od pripadnika RE populacije tražen novac, pokloni ili neka druga usluga kako bi mogao da se na vrijeme liječi, ili da mu se pravovremeno pruži adekvatna zdravstvena zaštita.

NEMA PRESUDA

Najveći i najopasniji paradoks crnogorskog zdravstvenog sistema leži u drastičnom, gotovo nevjerovatnom jazu između onoga što građani svakodnevno preživljavaju u bolničkim hodnicima i onoga što zvanično evidentiraju službene statistike nadležnih pravosudnih i kontrolnih organa. Dok građani u svim istraživanjima javnog mnjenja zdravstvo kontinuirano svrstavaju u sam vrh sektora sa najvećim rizikom od korupcije, za crnogorsko pravosuđe ova pojava je praktično nepostojeća.

Uvid u podatke istraživačkih mreža, poput CINCG, i analize nevladinih organizacija, poput CeMI-ja, otkriva poražavajuću činjenicu da u Crnoj Gori u proteklim godinama i decenijama praktično nema aktiviranih i do kraja sprovedenih krivičnih postupaka, niti pravosnažnih osuđujućih presuda protiv ljekara ili medicinskog osoblja zbog primanja mita od pacijenata.

Jedini istorijski, zvanično dokumentacijom potvrđen, u sudskim upisnicima ubilježen i u medijima zabilježen slučaj pravosnažne osude ljekara Kliničkog centra Crne Gore zbog primanja mita datira još iz decembra 2010. godine. Nakon tog usamljenog slučaja, pravosudne statistike o krivičnom djelu primanja mita u zdravstvenom sektoru ostaju potpuno prazne, bez ijednog osuđenog lica.

Ovakav podatak niko od stručnjaka i analitičara ne tumači kao dokaz da je crnogorsko zdravstvo imuno na korupciju. Naprotiv, on predstavlja direktan indikator duboke institucionalne nesposobnosti, odsustva proaktivnih istraga i potpunog nedostatka volje nadležnih tužilačkih i policijskih organa da se ova krivična djela otkriju, adekvatno dokumentuju i procesuiraju. Izborni i pravni stručnjaci upozoravaju da izostanak presuda šalje razornu poruku javnosti da institucije prećutno tolerišu neformalna plaćanja, dok su pacijenti prepušteni sami sebi, uplašeni da bi prijavljivanjem slučaja ugrozili sopstveni život ili život članova svoje porodice.

Paralelno sa nemoći pravosuđa, institucije zadužene za preventivno djelovanje i kontrolu pokazuju upadljivu pasivnost. Iako je Agencija za sprečavanje korupcije u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i Kliničkim centrom ranije pokrenula potkampanju "Zdravstvo bez korupcije", stvarni dometi ovakvih promotivnih akcija ostaju potpuno nevidljivi na terenu. Promotivni plakati u čekaonicama i brošure na pultovima nijesu promijenili ustaljene obrasce ponašanja niti su ohrabrili građane da masovnije prijavljuju nepravilnosti.

Dodatno, čak i kada Agencija za sprečavanje korupcije primi prijave zviždača ili anonimne dojave koje se odnose na ugrožavanje javnog interesa i sistemske nepravilnosti u funkcionisanju zdravstvenih ustanova, ti predmeti se u najvećem broju slučajeva formalno prosljeđuju Fondu za zdravstveno osiguranje ili unutrašnjim zdravstvenim inspekcijama. Epilozi tih postupaka po pravilu ostaju obavijeni velom tajnosti, bez javno dostupnih informacija o tome da li je ikada iko snosio disciplinsku, materijalnu ili krivičnu odgovornost, ili su prijave završile u ladicama bez ikakvog ishoda.

Nalazi i istraživanja civilnog sektora u potpunosti potkrepljuju ove tvrdnje. Prema reprezentativnom istraživanju "Crnogorski koruptoskop" koje je sproveo Centar za monitoring i istraživanje, zdravstvo je od strane samih građana označeno kao oblast u kojoj je prisustvo korupcije najizraženije, pa je tako 44,5 odsto ispitanika stavilo zdravstveni sistem na prvo mjesto po koruptivnom riziku, ispred policije i pravosuđa.

Pored toga, ranija opsežna studija CeMI-ja na uzorku od preko hiljadu ispitanika pokazala je da 58 odsto građana smatra da je korupcija ekstremno prisutna u bolnicama i domovima zdravlja, dok je 8,6 odsto anketiranih otvoreno priznalo da je njihova porodica tokom samo jedne godine bila prinuđena da nezakonito plati uslugu ili preda poklon u državnoj ustanovi kako bi ostvarila pravo na liječenje.

NEMA PISANIH PROTOKOLA

Istraživanje "Put ka inkluzivnom zdravstvu", koje su u saradnji nevladinih organizacija Socijalni Centar i LGBT Forum Progres sprovele Bojana Jokić i Milica Špajak, a koje je obuhvatilo 119 zdravstvenih radnika i radnica iz sve tri regije Crne Gore, pokazuje da problem nije toliko u otvorenoj diskriminaciji, koliko u sistemskom vakuumu koji tu diskriminaciju omogućava.

Predsjednica Upravnog odbora LGBT Foruma Progres Bojana Jokić kazala je za "Dan" da je ključan nalaz ovog istraživanja činjenica da nijedna zdravstvena ustanova obuhvaćena analizom nema pisane protokole ili smjernice za rad sa LGBTI pacijentima.

– Čak 64 ispitanika i ispitanica nisu ni znali da li takvi protokoli uopšte postoje. Preko polovine zdravstvenih radnika, odnosno 54,6 odsto njih, nikada nije prošlo nikakvu edukaciju o zdravstvenim potrebama LGBTI osoba, ni tokom studija, ni kroz stručno usavršavanje. S druge strane, 42,9 odsto ispitanika navelo je strah pacijenata od diskriminacije kao najčešće prepoznatu prepreku u pružanju zdravstvene zaštite – istakla je Jokić.

Bojana Jokić

-LGBT FORUM PROGRES

Ona je naglasila da od strane same zajednice nikada nisu dobijali upite u vezi sa tim da li je potrebno podmititi nekog doktora, platiti pregled ili, recimo, ponijeti neki poklon kako bi se dobila adekvatna zdravstvena usluga.

– Ono što smo, međutim, primjećivali kada je u pitanju LGBT zajednica kojoj je potrebna medicinska pomoć, jeste upravo strah od diskriminacije, stigmatizacije i nedovoljnog razumijevanja od strane zdravstvenih radnika. Zbog toga veoma često dobijamo pitanja poput: "Koji doktor nije homofobičan?", "Gdje mogu da se autujem?", "Kome mogu da se obratim i da sa njim ili njom otvoreno razgovaram o svojim zdravstvenim problemima?" – rekla je Jokić.

Prema njenim riječima, to se posebno odnosi na one situacije kada su u pitanju tegobe i okolnosti o kojima je potrebno govoriti vrlo otvoreno, a koje u određenom trenutku mogu dovesti i do otkrivanja seksualne orijentacije tokom razgovora sa zdravstvenim radnikom.

– Dakle, problem koji smo mi prepoznavali nije bio u tome da li neko treba da plati ili "časti" doktora, već prije svega u tome da li će se osjećati sigurno i prihvaćeno kada potraži zdravstvenu pomoć. Zdravstvo bi trebalo da bude prostor bezuslovne zaštite, a ne prostor u kojem pacijent unaprijed mora da procjenjuje da li je bezbjedno reći istinu o sebi. Kada osoba mora da bira između otvorenosti i sopstvene sigurnosti, zdravstveni sistem je već iznevjerio svoju osnovnu svrhu – zaključila je Bojana Jokić.

NERAVNOPRAVAN POLOŽAJ PACIJENTA

Psihološkinja i psihoterapeutkinja Marica Stijepović kaže da sva istraživanja o neformalnim plaćanjima u zdravstvu na Zapadnom Balkanu, uključujući situacije kada pacijenti sami kupuju i donose stvari koje bi zdravstvena ustanova trebalo da obezbijedi, pokazuju da se radi o vrlo učestalom fenomenu kod nas.

– Jedna analiza je pokazala da plaćanja mogu biti dobrovoljna, kada pacijent želi da se zahvali ljekaru, ali i nametnuta, kada misli da mora da plati kako bi dobio bržu ili bolju uslugu. Nekada su pacijenti prinuđeni da kupuju stvari za svoje liječenje – ljekove, preparate. Autori studije naveli su da uzroci mogu biti zahvalnost, društveni običaj, želja za brzim pristupom ljekaru, strah od lošije usluge ili uvjerenje da je ''normalno'' častiti ljekare, da su im uslovi rada loši. Ne postoji ''profil'' osobe koja više plaća, jer neka istraživanja pokazuju da su pogođenije ranjivije i siromašne grupe, dok druga to ne potrđuju i ne može se izvući jasan zaključak. U svakom slučaju, ova praksa je štetna, jer može da stvori osjećaj nesigurnosti i nepravde i da ugrozi povjerenje u zdravstveni sistem. I pored ovoga, ljudi mogu smatrati plaćanje pozitivnim i doživjeti ga kao zahvalnost, zato je fenomen kompleksan i nije ga lako objasniti niti suzbiti. Dakle, problem nije u tome što pacijenti daju novac ili poklone ljekarima, već što utisak zdravstvenog sistema koji je slabo funkcionalan može prenijeti poruku da je nužno da plaćamo ono što bi javno zdravstvo moralo da obezbijedi – bilo da su to ljekovi, posteljina, pokloni ili novac, ili pažnja – kaže Stijepović za "Dan".

Ona konstatuje da su pacijent i ljekar nužno u neravnopravnom odnosu i zato je važno uzeti različite faktore u obzir – vrijeme davanja, dinamiku, očekivanje pacijenta, stepen njegove anksioznosti i zavisnosti u trenutku davanja poklona ili novca.

– Na primjer, novac koji se daje nakon završenog liječenja ne mora se smatrati mitom, jer je tada pacijent u stanju manje zavisnosti i anksioznosti i može predstavljati autentičan izraz zahvalnosti, ali ako se on daje tokom intenzivnog perioda liječenja, na primjer da bi se ubrzala operacija ili tretman, jasno je da dolazi iz pozicije pacijentove zavisnosti i neravnopravnog položaja. Akutna bolest sama po sebi ne znači da je čovjek izgubio sposobnost samostalnog donošenja odluka, ali nije isto kada odluku donosimo sa mjesta ugroženosti i percipirane bespomoćnosti. Takođe, formalna sposobnost odlučivanja nije isto što i psihološka sloboda od pritiska. Ako nam niko nije tražio novac niti slao poruku da će neplaćanje imati posljedice, preciznije je govoriti o osjećaju pritiska, strahu ili očekivanju – naglašava ona.

MARICA STIJEPOVIĆ

-FOTO: BANKAR

Stijepović ističe da psihološki gledano, ovdje je veoma važna ideja preuzimanja kontrole.

– Kada ne možemo da kontrolišemo bolest, operaciju ili medicinski ishod, anksiozni smo i pokušavamo da razumijemo šta ipak možemo da uradimo i to je prirodno i ljudski, a davanje novca ili poklona može subjektivno proizvesti osjećaj da smo pomalo vratili kontrolu. Upravo zato je važno mijenjati štetna uvjerenja i jačati povjerenje u zdravstveni sistem, kako bi se potpuno svela na minimum mogućnost da ova ranjiva pozicija, pacijenta i porodice, bude zloupotrijebljena – kaže ova psihološkinja.

Stijepović tvrdi da porodica ne mora imati nikakav dokaz da bi davanje novca promijenilo liječenje, niti to mora biti objektivno tačno, da bi se javio osjećaj krivice, koji je takođe, paradoksalno, potekao iz naše potrebe da osjećamo veću kontrolu. U zdravstvenom kontekstu ovo može imati i širu posljedicu. Ako zajednica vjeruje da poklon ili novac povećavaju šansu za bolji tretman, roditelj, supružnik ili dijete pacijenta osjeća da uopšte nema slobodu izbora, da ne bira između ideje da će dati ili neće dati poklon ili novac, već između scenarija u kome su uradili sve što su mogli i onoga da rizikuju da će se kasnije kajati. Pri tome, često nije potrebno eksplicitno traženje novca da bi porodica osjećala psihološki pritisak, dovoljno je da postoje implicitna očekivanja, komentari okoline, nedostatak povjerenja u zdravstveni sistem, odnosno uvjerenje da kvalitet zdravstvene zaštite zavisi od ''veze'' ili dodatnog plaćanja. Psihološki je posebno štetna neizvjesnost pravila – jedno je da znamo koliko košta određena usluga, i da to platimo, ali ako postoji nezvanična i neformalna kultura da ''treba dati'', a ne zna se kome, kada, i šta će se dogoditi ako ne damo, onda je jača i naša anksioznost, preispitivanje, naročito što se radi o aspektu života koji nam je svima najvrjedniji, a to je naše zdravlje i zdravlje voljenih osoba – zaključuje Stijepović.

ZID ĆUTANjA U MINISTARSTVU

Pitanja o institucionalnoj kontroli, zaštiti prava pacijenata i suzbijanju koruptivnih rizika ostaju bez odgovora upravo tamo gdje bi morala biti najjasnija i najtransparentnija, u resornom ministarstvu. U okviru ovog istraživačkog projekta, redakcija "Dana" je Ministarstvu zdravlja zvanično uputila set preciznih pitanja sa ciljem da se javnosti predoče zvanični podaci o tome koliko je prijava za korupciju i povredu prava pacijenata zvanično dostavljeno Ministarstvu u proteklom periodu i kakvi su bili njihovi konkretni epilozi.

Tražili smo i odgovore na koji način Ministarstvo vrši nadzor i kontroliše liste čekanja u zdravstvenim ustanovama, koje su prepoznate kao primarni generator korupcijskog rizika, te da li su sprovođene javne kampanje kojima bi se građanima objasnilo da su neformalna plaćanja krivično djelo. Takođe, postavili smo i pitanje u kojoj je fazi primjena propisa o dopunskom radu ljekara i na koji način se sprečava konflikt interesa i preusmjeravanje pacijenata iz javnih bolnica u privatne ordinacije.

Do zaključenja ovog broja, zvanični odgovori od strane Ministarstva zdravlja nijesu dostavljeni redakciji "Dana". Ovakav muk predstavlja nastavak loše prakse institucionalnog zatvaranja pred pitanjima od ključnog javnog interesa.

Svojevrsnom nezavisnom provjerom i uvidom u službene registre, redakcija "Dana" je utvrdila da je Pravilnik o obavljanju dopunskog rada zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika objavljen u Službenom listu Crne Gore 30. juna 2026. godine, te da je stupio na snagu 8. jula. Međutim, odsustvom zvaničnih odgovora, Ministarstvo je odbilo da objasni javnosti na koji način planira da kontroliše primjenu ovog pravilnika na terenu.

Bez javno dostupnih podataka o učestalosti inspekcijskih nadzora, bez informacija o oduzimanju saglasnosti za dopunski rad u privatnim ustanovama onim ljekarima koji ne ispunjavaju normu u javnom sistemu i bez sankcija za preusmjeravanje pacijenata, svaki normativni akt ostaje samo formalno, mrtvo slovo na papiru.

Borba protiv korupcije u zdravstvu ne može se prebaciti na leđa uplašenog i bolesnog čovjeka, niti se od pacijenata može očekivati da glume istražitelje i prikupljaju dokaze protiv onih od čije blagonaklonosti zavisi njihovo zdravlje. Ta borba mora početi unutar samog sistema, uspostavljanjem potpuno transparentnih, javno dostupnih digitalnih lista čekanja u realnom vremenu, rigoroznom inspekcijskom kontrolom dopunskog rada i jasnom porukom države da ljudski život i zdravlje nemaju i ne smiju imati alternativni cjenovnik.

(Istraživački tim "Dana")