„Dan“ na Kineskom zidu: Kamen, vječnost i sjenke na ratnim stazama carstva

Stojeći na toj ogromnoj, zidanoj liniji koja se poput okamenjenog zmaja proteže preko strmih, pošumljenih grebena, i čovjeka obuzima ona posebna vrsta očaranosti kakva vas obuzme samo pred građevinama koje su nadživjele svoje tvorce, svoje careve i čitava jedno carstvo. Ovaj zid, sazdan od miliona cigala, utvrđenog maltera i uzdaha nekadašnjih neznanih neimara, nije samo granica između drevne civilizacije i divljine. On je, prije svega, spomenik ljudskoj želji da se zaustavi vrijeme, da se odbrani sopstveni svijet od nepoznatog i da se postavi trajan biljeg u prolaznom prostranstvu Zemlje.

Car Ćin Š’ huang, koji je prije više od dva milenijuma prvi ujedinio rascjepkane odbrambene linije u jednu neprekidnu cjelinu, vjerovao je da se granice uma i države mogu ograditi tvrdim, nepomičnim kamenom. Ali istorija nas uči, baš kao i pukotine u tom malteru, da nijedna tvrđava ne ostaje neosvojiva pred zubom vremena. Veliki dio onoga što danas posmatramo potiče iz doba dinastije Ming, iz vremena kada je graditeljska vještina dostigla svoj vrhunac. Pa, ipak, iznad svake kule i svakog bedema i dalje lebdi isto pitalište: koliko je ljudske patnje i teške čežnje ugrađeno u ove hladne zidove?

​Osmatračnice, raspoređene na jednakim razmacima duž ovog beskrajnog grebena, djeluju poput usamljenih stražara koji već vjekovima čekaju vijesti koje nikada neće stići. Ušao sam u jednu od njih, gdje je vazduh bio hladan i vlažan, a kroz kamene otvore za strijelce pružao se pogled na beskrajne planinske lance obavijene sivkastim oblacima. Tu, u toj polutami, lakše je zamisliti život običnog vojnika poslatog sa juga, iz toplih rječnih dolina, da provede mladost ili čitav život na ovom surovom sjevernom bedemu. Kako su izgledale njihove noći pod zvjezdanim nebom? O čemu su razmišljali dok su ložili vatre i čekali dimne signale sa susjednih kula? Možda su, baš kao i mi danas, gledali u daljinu i pitali se šta se nalazi iza tog posljednjeg vidljivog planinskog vrha.

​Koračati Kineskim zidom ne znači samo prelaziti prostor, već i putovati kroz slojeve zaboravljenih uspomena. Na mnogim mjestima, kamen je izlizan koracima miliona putnika, trgovaca, vojnika i turista koji su ovuda prošli tokom vjekova. Svaki otisak stopala dodaje novi sloj toj nevidljivoj istoriji. Između kamenih blokova na nekim dionicama izbija divlje rastinje, zelene stabljike koje nehajno lome nekada moćne teksture i podsjećaju nas na to da priroda, strpljivo i bez žurbe, uvijek vraća ono što joj je oduzeto. U tom susretu između ljudskog prkosa i prirodnog spokoja leži duboka poezija ovog mjesta.

​Podne je donijelo kratkotrajno sunce koje je obasjalo zlatne i tamnozelene tonove okolnih šuma, a zid je poprimio sasvim drugačiji izgled. Kamenje koje je ujutru djelovalo hladno i tužno sada je isijavalo blagu toplinu. Ovaj zid, pored svoje vojne namjene, bio je i velika kapija svijeta. Kroz njegove prolaze tekli su svila, začini, ideje i priče iz dalekih zemalja. Zid je bio i zid i most - prepreka za osvajače, ali i spona između različitih svjetova koji su čeznuli za razmjenom i susretom.

​Sumrak se na planinama spušta brzo i neprimjetno. Sjenke kula postaju duže, prelivajući se preko strmih litica, a vazduh ponovo postaje oštar. Kada se čovjek udalji od gužve i ostane sam na jednoj od manje obnovljenih dionica, gdje se zid polako stapa sa pejzažom i pretvara u ruševinu, osjeti se stvarni duh ove građevine. To nije samo spomenik moći, već i dirljiv dokaz ljudske prolaznosti. Svi carevi koji su ga gradili, svi generali koji su njime komandovali i svi neimari koji su nosili teške kamene blokove uz strme litice, otišli su u zaborav. Zid je ostao da svjedoči o njihovim snovima, njihovom strahu i njihovoj težnji za vječnošću.

​Odlazeći sa zida dok se prvi večernji zraci gasili na horizontu, nosite  sa sobom ne samo slike tog fascinantnog graditeljskog čuda, već i duboki osjećaj smirenosti. Kineski zid nam ne govori samo o prošlosti Kine, već o samoj suštini ljudske prirode - o našim pokušajima da sagradimo nešto trajno u svijetu koji se neprestano mijenja, i o ljepoti koja nastaje kada se naši snovi i kamen prepletu u vremenu.