Nepravde sa Golog otoka i dalje bole

Goli otok nije samo pitanje prošlosti, već i pitanje odnosa države prema žrtvama i njihovim porodicama. Ako danas, decenijama kasnije, postoje porodice iz Crne Gore koje nijesu obeštećene, onda više nije dovoljno govoriti o istorijskom sjećanju, komemoracijama i deklarativnom priznanju nepravde, poručuje u izjavi za "Dan" Miloš Perović, direktor nikšićkog Alfa centra.

– Država mora da pokaže da razumije da iza svakog imena i svakog dosijea postoji konkretna ljudska sudbina, porodica i trauma koja je često prenošena kroz generacije. Posebno je važno da o Golom otoku govorimo bez politizacije i bez naknadnog prekrajanja istorije. Osuda represije jugoslovenskog sistema prema političkim neistomišljenicima ne znači rehabilitaciju bilo koje ideologije, niti umanjuje druge zločine i nepravde tog vremena. Zrelo društvo mora biti sposobno da istovremeno čuva istorijsku činjenicu i odbaci političko nasilje kao princip, bez obzira na to ko ga je sprovodio i u ime koje ideologije. Zato mislim da obeštećenje nije samo finansijsko pitanje; ono je pitanje priznanja. Kada država nekome prizna status žrtve, a onda decenijama ne rješava posledice te odluke, ona zapravo ostavlja proces suočavanja sa prošlošću nedovršenim. A Crna Gora, koja danas s pravom govori o evropskim vrijednostima, vladavini prava i zaštiti ljudskih prava, mora pokazati da te vrijednosti važe i kada su u pitanju nepravde koje su se dogodile prije više decenija – ističe Perović.

Kako je dodao, ukoliko želimo društvo koje će biti otpornije na političku represiju, partitokratiju i zloupotrebu institucija, onda moramo biti spremni da priznamo nepravdu i onda kada je ona istorijski udaljena.

– Upravo odnos prema takvim slučajevima pokazuje koliko smo kao društvo zaista sazreli. Na ovaj način, Crna Gora bi se pridružila zemljama u regionu koje su već preduzele slične korake u cilju suočavanja s prošlošću i zaštite ljudskih prava. Kao što znamo, obeštećenje političkim zatvorenicima sprovele su Slovenija, Hrvatska i Srbija, donoseći adekvatne zakone za tu oblast. Rješavanje ovog pitanja u Crnoj Gori ne predstavlja samo pravni akt, već i moralnu odgovornost države da prizna i obešteti one koji su nepravedno patili zbog svojih stvarnih ili pretpostavljenih političkih uvjerenja – ukazuje Perović.

Goli otok – jugoslovenski Alkatraz, a samo njegovo ime kao da je nagovještavalo šta one koji na njega dospiju čeka. Pusto, kamenito ostrvo u Jadranskom moru, na kojem prije dolaska prvih političkih zatvorenika nije bilo stalnih stanovnika, od 1949. godine postalo je sinonim za političku represiju, strah i surovi "preodgoj" u tadašnjoj Jugoslaviji. Prvi zatvorenici stigli su na ostrvo u julu 1949. godine, nedugo nakon sukoba Josipa Broza Tita i sovjetskog lidera Josifa Staljina i Rezolucije Informbiroa iz 1948. godine. Goli otok je u narednim godinama postao jedno od najpoznatijih mjesta represije jugoslovenskog komunističkog sistema. Kroz logor su prolazili takozvani ibeovci ili informbirovci – ljudi osumnjičeni da podržavaju Staljina i Sovjetski savez, ali i brojni drugi koji su, često bez odgovarajućeg sudskog postupka, proglašavani politički nepodobnim.

Prema različitim istoriografskim procjenama, kroz sistem Golog otoka i povezanih logora prošao je veliki broj ljudi, dok se tačan broj žrtava nikada nije mogao sa sigurnošću utvrditi. Sam Goli otok bio je najveće mjesto internacije informbirovaca, a uslovi su podrazumijevali prinudni rad, ponižavanje, nasilje i sistematski pritisak na zatvorenike da priznaju "krivicu" i odreknu se svojih stavova.

Među brojnim stratištima ljudskog dostojanstva na Golom otoku posebno mjesto zauzima Petrova rupa, najzloglasniji i najtajanstveniji dio logora. Zvanični naziv bio je Radilište 101, odnosno R-101, dok su ga zatvorenici nazivali i "Manastir". Bio je to svojevrsni logor unutar logora, namijenjen onima koje je UDBA smatrala posebno opasnim i "nepopravljivim".

Za razliku od glavnih logorskih kompleksa, Petrova rupa bila je skrivena u unutrašnjosti ostrva, u napuštenoj rudarskoj jami nastaloj tokom ranijih pokušaja pronalaženja boksita. Jama je bila približno 20 do 25 metara široka i oko sedam do deset metara duboka. Oko nje je bio podignut visoki kameni zid, a na dnu su se nalazile baraka za zatvorenike i manji objekat koji je služio kao kuhinja i prostor za ispitivanja.

Петрова рупа

U Petrovoj rupi držani su ljudi koji su prije sukoba sa Staljinom zauzimali visoke položaje u jugoslovenskom partijskom i državnom aparatu. Među njima su bili visoki funkcioneri KPJ, ministri, generali i oficiri Jugoslovenske armije, partizanski komandanti, španski borci, ambasadori, profesori i drugi istaknuti komunisti. Mnogi od njih imali su decenije partijskog staža i bili su ljudi koji su do juče predstavljali sam vrh sistema koji ih je najednom pretvorio u optuženike i neprijatelje države i partije.

Kroz Petrovu rupu prošlo je oko 130 zatvorenika. Njihova izolacija nije bila slučajna. Cilj je bio da se upravo među najuglednijim i najupornijim informbirovcima sprovede posebno surov oblik "prevaspitavanja". Logor je funkcionisao od 1950. do 1954. godine, a njegov položaj i način funkcionisanja dugo su ostali obavijeni velom tajne.

Naziv Petrova rupa, prema svjedočenjima i zapisima bivših zatvorenika, vezuje se za Nikšićanina Petra Komnenića, rodom iz sele Pilatovci u Oputnim Rudinama, istaknutog crnogorskog političara i jednog od prvih zatočenika ovog posebnog logora. Komnenić je nakon Drugog svjetskog rata obavljao niz visokih funkcija – bio je potpredsjednik Vlade Crne Gore, ministar socijalne politike, predsjednik Ustavotvorne skupštine i predsjednik Narodne skupštine Crne Gore.

Prema svjedočenjima, kada su mu pokušali objasniti da se nalazi na "vaspitno- popravnom radilištu", Komnenić je navodno odgovorio da to nije nikakvo radilište, već – rupa. Upravo iz tog njegovog prkosa, prema svjedočenjima bivših logoraša, nastao je naziv koji će ostati zauvijek vezan za jedno od najmračnijih mjesta Golog otoka.

U dokumentima i svjedočenjima o Petrovoj rupi ostala su zapisana imena brojnih istaknutih komunista. Pored Komnenića, među njima su bili i Vlado Dapčević, Savo Stanojević, Božo Ljumović, Đoko Mirašević, Veljko Žižić, Radivoje Vukićević, Branko Petričević, Mirko Marković i Vuko Tmušić.

Njihov položaj u društvu, međutim, na Golom otoku nije značio ništa. Naprotiv. Postojalo je nepisano pravilo da onaj ko je bio na višem položaju, a potom proglašen "izdajnikom", mora biti strože kažnjen i podvrgnut težem "prevaspitavanju". Tako je nastala i surova parola koja je opisivala logiku sistema: Onaj koji na višoj funkciji iznevjeri maršala mora više i da ispašta.

Petrova rupa bila je posebno mjesto represije upravo zato što su u njoj zatvarani ljudi koji su nekada pripadali vrhu jugoslovenskog komunističkog pokreta. Od nekadašnjih ministara, generala i partijskih funkcionera ostajala su samo imena u spiskovima zatvorenika. Njihova biografija više nije bila dokaz zasluga, već razlog za još veći pritisak.

Sistem Golog otoka počivao je i na tome da zatvorenici učestvuju u pritisku nad drugim zatvorenicima. U takvom sistemu međusobnog nadziranja, ponižavanja i nasilja, zatvorenik nije imao sigurnost ni pred upravom logora, ni pred drugim kažnjenicima. Cilj nije bio samo da se čovjek fizički slomi, već i njegovo potpuno psihičko i političko pokoravanje.
Svjedočenja preživjelih ostavila su potresnu sliku svakodnevnog života na Golom otoku. Zatvorenici su bili izloženi teškom fizičkom radu, iscrpljivanju i različitim oblicima ponižavanja. Oni koji su odbijali da "revidiraju" svoje stavove bili su izloženi još većem pritisku. Za neke je tortura bila nepodnošljiva.