Za jednu šansu žene moraju dati dvostruki dokaz kompetentnosti

Zagledamo li se u dalju prošlost, doći ćemo do Jelene Lazarević Balšić, koja je de fakto vladala Zetom u početnom periodu vladavine njenog sina Balše III, a godinama mu je bila najvažnija savjetnica na dvoru. Po mnogo čemu izuzetna ličnost, Jelena Balšić je izvjesno najmoćnija ženska figura u istoriji Duklje, Zete i Crne Gore, ali ni ona nije bila zakoniti vladar.

Prema zvaničnim rezultatima popisa, Crna Gora ima 623.633 stanovnika, od čega je 50,8 odsto žena. Izmjenama izbornog zakonodavstva propisano je da na izbornim listama mora biti najmanje 40 odsto pripadnica manje zastupljenog pola, kao i da najmanje 40 odsto članova Vlade ubuduće moraju biti žene.

Ipak, staza do ravnomjerne rodne zastupljenosti u političkoj sferi je krivudava, dugačka i trnovita. Među razlozima za takvo stanje pojavljuju se postojeća politička kultura, patrijarhalni mentalitet, kult muškog djeteta, neformalni centri moći odlučivanja, nemogućnost žena da usklade brojne porodične i poslovne obaveze, nedostatak razumijevanja njihovih partnera…

O temi političke podzastupljenosti žena na mjestima odlučivanja opširno smo razgovarali sa bivšom predsjednicom Skupštine Danijelom Đurović, potpredsjednicom najjače opozicione stranke Aleksandrom Vuković Kuč i univerzitetskom profesoricom Biljanom Maslovarić.

Đurović: Funkcija vam može dati ovlašćenje, ali autoritet morate izgraditi sami

Danijela Đurović je jedina žena od obnove nezavisnosti koja je bila predsjednica Skupštine Crne Gore, ujedno i jedina žena na nekoj od tri najvažnije funkcije u državi. U razgovoru za naš list kazala je da nakon mandata na čelnoj poziciji najvišeg zakonodavnog doma nosi, prije svega, iskustvo velike odgovornosti.

– Tek kada se nađete na čelu institucije kakva je Skupština Crne Gore, posebno u veoma složenom političkom trenutku, u punoj mjeri postajete svjesni koliko svaka riječ, odluka, ali i način na koji vodite dijalog mogu imati posljedice koje daleko prevazilaze samu parlamentarnu salu. Parlament sam doživljavala kao jedno od ključnih mjesta demokratije – prostor u kojem političke razlike moraju biti vidljive i jasno izrečene, ali u kojem te razlike ne bi smjele da ponište međusobno poštovanje, niti odgovornost prema instituciji koju predstavljamo – rekla je Đurović.

Danijela Đurović

Kao šefica parlamenta, kako ističe, trudila se da podstiče kulturu dijaloga i komunikacije u skupštinskim raspravama. Jednim od najvažnijih rezultata svog mandata smatra to što je u periodu veoma dubokih političkih podjela uspjela da vrati vlast i opoziciju za isti sto.

– Godinama prije toga vlast i opozicija često nisu imale kapacitet ni za ozbiljan razgovor o pitanjima koja zahtijevaju širi politički konsenzus. U takvim okolnostima uspjeli smo da otvorimo dijalog i postignemo dogovore o nekim pitanjima od ključnog značaja za evropsku agendu Crne Gore. Posebno važnim smatram dogovor koji je omogućio izbor sudija Ustavnog suda i deblokadu njegovog rada u trenutku kada je funkcionisanje te institucije bilo od izuzetnog značaja za državu – naglašava Đurović.

Funkcija predsjednice Skupštine nosi i iskustva koja nisu uvijek jednostavna, a još manje prijatna.

– Sa ove distance, međutim, više pamtim ono što smo uspjeli da uradimo nego težinu okolnosti u kojima smo to radili. Naučila sam da snaga institucija ne počiva samo na njihovim ustavnim i zakonskim ovlašćenjima. Ona zavisi i od toga koliko smo spremni da čuvamo njihov dignitet, da razgovaramo i onda kada je razgovor najteži i da tražimo kompromis, ne kao znak slabosti, već kao izraz političke odgovornosti – rekla je Đurović.

Kako je dodala, sa strane se često čini da sama funkcija donosi veliku političku moć, ali kada je obavljate, shvatite da formalna pozicija i stvarni politički autoritet nisu isto.

– U formalnom smislu, predsjednik ili predsjednica Skupštine jeste prvi među 81 poslanikom. Ima značajna institucionalna ovlašćenja, ali nema čarobni štapić kojim može natjerati 81 različitu političku volju da krenu u istom pravcu. Stvarna snaga funkcije zato mnogo više počiva na autoritetu, povjerenju i sposobnosti da razgovarate sa ljudima koji imaju potpuno različite političke stavove – ističe Đurović.

Svjesna je okolnosti da politička težina predsjednika Skupštine može biti znatno veća ukoliko je istovremeno lider snažne političke partije i iza sebe ima veliki poslanički klub.

– Ja tu vrstu političke zaleđine nijesam imala. To je značilo da sam autoritet morala da gradim drugačije – kroz instituciju, lični odnos sa poslanicima i parlamentarnim klubovima i spremnost da za svaki važan dogovor tražim podršku i tamo gdje ona nije bila unaprijed obezbijeđena. Danas to ne doživljavam kao nedostatak tog perioda. Naprotiv, bilo je zahtjevnije, ali me je naučilo možda najvažnijoj stvari o političkoj moći: funkcija vam može dati ovlašćenje, ali vam ne može automatski dati autoritet. Autoritet morate izgraditi sami – naglasila je Đurović.

Upitana kako objašnjava činjenicu da se žene na unutarstranačkim izborima rijetko kandiduju za liderske pozicije i da ne pokazuju dovoljnu ambiciju da budu predsjednice partija, bivša šefica Skupštine kazala je da nije sigurna da je takva pretpostavka tačna, jer je problem mnogo složeniji.

– Tokom godina provedenih u politici nerijetko sam bila jedina žena za stolom za kojim su se donosile važne odluke. Znam kako izgleda kada morate dodatno da se izborite da vaš glas bude saslušan. Bilo je pokušaja da budem zaobiđena ili ignorisana, ali sam veoma rano naučila da ne čekam da mi neko napravi prostor – pronalazila sam način da se moj glas čuje i, kada je bilo potrebno, da preuzmem odgovornost i donesem odluku. Zato ne vjerujem u objašnjenje da ženama jednostavno nedostaje političke ambicije – prenosi svoje iskustvo višegodišnja funkcionerka Socijalističke narodne partije.

Po njenim riječima, svako ko je dovoljno dugo bio u politici zna da se dio političkih odluka, savezništava i podrške gradi i izvan formalnih struktura.

– Upravo su ti neformalni krugovi tradicionalno mnogo dostupniji muškarcima. Politika se ne odvija samo na sjednicama partijskih organa. Ona se odvija kroz mreže poznanstava, neformalna okupljanja, dogovore i višegodišnje građenje međusobne podrške. Žene su iz tih prostora mnogo češće isključene, ili se od njih prosto očekuje da prihvate pravila koja nisu stvarale. Zbog toga bih bila veoma oprezna kada kažemo da žene ne žele liderske pozicije. Treba prvo da se zapitamo imaju li žene i muškarci zaista jednake uslove da do tih pozicija dođu – kazala je sagovornica "Dana".

Osobine koje se kod muškarca često tumače kao liderstvo, kod žene se, naglašava ona, nerijetko tumače kao problematičan karakter.

Za nju je danas ključno pitanje nije samo koliko žena imamo na izbornim listama i u parlamentu, nego gdje su žene kada se donose najvažnije odluke.

– Možemo imati zadovoljavajući procenat žena u nekom predstavničkom tijelu, a da istovremeno ključne političke odluke donosi nekoliko muškaraca. Potrebno je više žena u partijskim predsjedništvima, na čelu partija, u pregovaračkim timovima i na mjestima na kojima se odlučuje o kandidatima, resorima i političkim prioritetima. Potrebna nam je i drugačija politička kultura, u kojoj žena neće morati da dokazuje svoju kompetentnost dva puta prije nego što dobije jednu priliku – zaključila je Đurović.

Vuković Kuč: Sistem muškarce prepoznaje kao prirodne političke subjekte, a žene kao gošće u prostoru moći

Za više od tri decenije postojanja Demokratske partije socijalista, samo jednom je na čelu te partije bila žena – Milica Pejanović Đurišić, i to svega godinu dana, od 1997. do 1998.

To je činjenica koju ne treba ni prećutkivati ni uljepšavati, kaže potpredsjednica DPS-a i poslanica u Skupštini Crne Gore Aleksandra Vuković Kuč.

Aleksandra Vuković Kuč

– Velike i snažne partije moraju imati hrabrosti da kritički pogledaju i sopstvenu istoriju. Kada su održani prvi neposredni izbori za predsjednika i potpredsjednike DPS-a, moj sin je imao svega dva mjeseca. Samo mjesec nakon porođaja, vratila sam se u skupštinski plenum. Ne govorim to da bih od lične iscrpljenosti pravila političku medalju, niti da bih drugim ženama nametala mjeru požrtvovanja. Naprotiv: žena ne bi smjela stalno da dokazuje da je dostojna javne funkcije tako što će pokazivati koliko bola, umora i odricanja može da podnese – naglašava Vuković Kuč.

Upitana zbog čega se, kao jedna od najistaknutijih funkcionerki DPS-a, nije kandidovala za predsjednicu stranke nakon što se Milo Đukanović povukao, odgovorila je da za nju funkcija nikada nije bila privilegija ni ukras uz ime.

– Biti na čelu najveće opozicione partije, partije koja je obnovila državnu nezavisnost Crne Gore i trasirala njen evropski i evroatlantski put, znači biti u političkom poslu bez pauze i predaha. To podrazumijeva najmanje dvostruko radno vrijeme i spremnost da se toj odgovornosti posveti cijela osoba, a ne samo njena javna slika. U tom životnom trenutku nijesam željela da se kandidujem za obavezu kojoj, prema sopstvenim standardima, ne bih mogla dati baš sve što ona zahtijeva. To nije bio manjak ambicije, još manje manjak hrabrosti, već svjesna, slobodna i odgovorna odluka – otkriva Vuković Kuč.

Podržala je novog lidera partije Danijela Živkovića zato što, kako je obrazložila, vjeruje u njegove sposobnosti, a ne zato što smatra da je liderstvo prirodno ili unaprijed rezervisano za muškarce.

– Ipak, rodno osviještena politika ne smije se zadovoljiti objašnjenjem da su "okolnosti tako odlučile". Nije dovoljno govoriti da žena može biti na čelu partije. Moramo izgraditi partiju i društvo u kojima će to biti očekivano, prirodno i često – a ne istorijski izuzetak koji se pamti decenijama – istakla je potpredsjednica DPS-a.

Mišljenja je da crnogorsko društvo nije zarobljeno tradicijom, nego tradicionalizmom.

– Tradicija može biti kulturno pamćenje, vrijednost i oslonac; tradicionalizam je nešto drugo — pretvaranje prošlosti u granicu preko koje ženama nije dozvoljeno da zakorače – smatra Vuković Kuč.

Ne prihvata tvrdnju da žene ne usuđuju da se kandiduju.

– Žene se usuđuju svakog dana. Samo što njihov put prema vrhu nije ista trka po istoj stazi. One nailaze na staklene plafone, zatvorene krugove političkog odlučivanja, neformalne muške saveze, dvostruke kriterijume i društveno očekivanje da, uz javnu funkciju, same nose najveći dio brige o djeci, porodici i domu – ukazuje Vuković Kuč.

Zato je zadatak crnogorskog društva, smatra ona, da se oduči od predstave da autoritet ima muškarac, da je politička sposobnost urođena muškarcima i da žena na vrhu mora biti izuzetak koji se neprestano opravdava.

– Politička podzastupljenost žena nije posljedica njihove nedovoljne hrabrosti, ambicije ili sposobnosti. Ona je posljedica sistema koji muškarce prepoznaje kao prirodne političke subjekte, a žene još posmatra kao gošće u prostoru moći. Ne tvrdim da su žene samim rođenjem mudrije, moralnije ili sposobnije, jer biologija nije politički program. Tvrdim da je društvo koje polovinu svoga znanja, iskustva i talenta drži podalje od mjesta odlučivanja osuđeno da donosi polovične odluke. Zato pitanje nije zašto se žene češće ne kandiduju; pravo pitanje glasi: zašto smo izgradili politički sistem u kojem se muškarac kandiduje za funkciju, a žena istovremeno mora da se kandiduje i za pravo da bude smatrana ravnopravnom – istakla je Vuković Kuč.

Podvlači da rodna ravnopravnost ne znači da žene moraju usvojiti svaki oblik ambicije koji je društvo vjekovima nagrađivalo kod muškaraca.

– Ona znači da žena koja želi moć ima jednako pravo da je traži, da joj pristupi i da o njoj odlučuju njene sposobnosti i rezultati – a ne njen pol, bračni status, majčinstvo, godine, izgled ili ton glasa. Dakle, problem nije u tome što žene nemaju ambiciju. Problem je što društvo skrojeno po muškoj mjeri uporno želi da vjeruje da je nemaju, jer je tako lakše sačuvati moć u rukama onih koji su je oduvijek držali – objasnila je naša sagovornica.

Podsjetila je da su političarke, novinarke, aktivistkinje i druge javno angažovane žene izložene govoru mržnje, seksizmu, mizoginiji, seksualizaciji i prijetnjama koje se muškarcima gotovo nikada ne upućuju, čemu je, zbog političke vidljivosti, lično izložena u naročito brutalnom obliku.

– Mizoginija bira pojedinačnu metu, ali šalje kolektivnu prijetnju svim ženama koje se usude da budu glasne, obrazovane, samostalne i politički moćne. Kada ne mogu osporiti naš argument, pokušavaju da nas svedu na tijelo; kada ne mogu pobijediti našu politiku, napadaju izgled, godine, majčinstvo i privatni život – kaže potpredsjednica DPS-a.

Uprkos svim poteškoćama, po njenom mišljenju, današnje političarke više ne pristaju da budu disciplinovane uvredom niti protjerane prijetnjom.

– Nećemo se smanjivati da bismo stale u tuđe predrasude – poručila je Aleksandra Vuković Kuč, uz napomenu da je Olimp de Guž još 1791. zapisala da žena, ako ima pravo da se popne na gubilište, mora imati i pravo da se popne na govornicu.

Maslovarić: Ulaznica za poziciju liderke partije zahtijeva cijenu koju žene ne žele ili ne mogu da plate

Profesorica sociologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću Biljana Maslovarić kaže da odsustvo žena u političkom životu smanjuje raznolikost političkog predstavljanja i osnažuje patrijarhalne strukture koje sprečavaju pravičnu participaciju.

Žene se, po njenom mišljenju, manje kandiduju za liderske pozicije ne zbog nedostatka sposobnosti ili ambicije, već je to rezultat patrijarhalnog nasljeđa i društvenih normi koje ih ograničavaju.

– Najčešće se žene nalaze na tzv. staklenom plafonu (nevidljive barijere ka vrhu) i/ili na "ljepljivom dnu" (obaveze unutar porodice koje ih zadržavaju na početnim pozicijama), a ove prepreke su jasno vidljive. Takođe, neformalne mreže odlučivanja unutar političkih partija, koje često favorizuju muškarce, dodatno otežavaju ženama pristup liderskim pozicijama. U političkom diskursu postoji dvostruki standard (tzv. double bind): ako je žena lider, od nje se očekuje da bude istovremeno "čelična dama" (da pokaže čvrstinu kao muškarac), ali i "brižna i nježna" (da ne iznevjeri tradicionalni rodni stereotip). Ako je previše odlučna, etiketiraju je kao hladnu; ako je previše nježna, etiketiraju je kao nesposobnu – ukazuje Maslovarić.

Biljana Maslovarić

privatna arhiva

Sociološki gledano, ona ističe da žene često ne pokazuju ambiciju da budu na čelu političke partije ne zato što je nemaju, već zato što prepoznaju da "ulaznica" za tu poziciju zahtijeva cijenu koju ne žele ili ne mogu da plate.

– Kad žena vidi da se u njenoj partiji na liderske pozicije dolazi putem neformalnih veza ili "poltronskih" odnosa, a ne kroz meritokratiju, ona često svjesno odustaje od takve trke. To nije manjak ambicije, već racionalna procjena okruženja – smatra profesorica Maslovarić.

Žene često imaju političke ambicije, ali, kako smatra, postojeći sistem im ne pruža dovoljno podrške za njihovo ostvarivanje.

– Odsustvo žena na čelnim pozicijama u Crnoj Gori nije samo pitanje rodne zastupljenosti, već i lakmus papir demokratizacije društva. Iako žene čine demografsku većinu, njihova stvarna moć i uticaj u političkoj sferi ostaju limitirani. Da bi se ostvarile prave promjene, neophodno je preoblikovati političku kulturu, usmjeriti je ka ekonomskom osnaživanju žena i sprovesti postavljene temelje za ravnopravan pristup. Takođe, mora doći i do promjene narativa: medijska prezentacija žena u politici mora prestati da se fokusira na njihov izgled, porodični status ili "ženske teme". Potrebno je promovisati žene kao eksperte za ekonomiju, bezbjednost, spoljnu politiku i druge ključne resore – zaključila je Maslovarić.

(Ova priča nastala je uz finansijsku podršku WAN-IFRA Women in News kroz Social Impact Reporting Initiative. Sadržaj predstavlja stavove autora i ne odražava nužno stavove WAN-IFRA Women in News)