Zakon o zaštiti vazduha osporen pred Ustavnim sudom: Bez mreže mjerenja nema dokaza o zagađenju

Ustavnom sudu Crne Gore juče je predata inicijativa za ocjenu ustavnosti novog Zakona o zaštiti vazduha, svega tri nedjelje otkako je taj propis stupio na snagu, odnosno mjesec od njegovog usvajanja u parlamentu.

Podnosilac inicijative je profesor Jovan Kojičić, koji traži ocjenu ustavnost sedam odredaba Zakona o zaštiti vazduha, sa zahtjevom za prioritetno razmatranje predmeta.

Kojičić smatra da osporene odredbe nijesu usklađene sa Evropskom konvencijom za ljudska prava i praksom Evropskog suda za ljudska prava, ali ni sa standardima Suda pravde Evropske unije, iako upravo tu istu pravnu tekovinu zakon transponuje.

– Neusklađenost sa pravom EU najbolje ilustruje predmet "Craeynest i drugi" (C-723/17), u kojem je Sud pravde EU utvrdio da kriterijumi za lociranje mjernih stanica moraju biti zakonom dovoljno jasno određeni da bi sudska kontrola bila djelotvorna – standard koji član 6 Zakona u potpunosti izostavlja – saopštio je Kojičić nakon podnošenja inicijative.

Osporeno je sedam odredaba koje regulišu četiri elementa sistema zaštite vazduha: kriterijume za lokacije mjernih stanica (član 6, 10, 11 i 12), pristup sudu (član 52), odgovornost za štetu po zdravlje (član 56) i finansiranje sistema (član 57). Kojičić ukazuje da zakon, prvi put u istoriji crnogorskog prava, priznaje pravo pojedinca na naknadu štete od zagađenja vazduha, ali ne obezbjeđuje mehanizme bez kojih to pravo ostaje samo na papiru.

– Inicijativa pokazuje da nedostaci nijesu izolovani, već čine lanac: zakon ne propisuje po kojim se kriterijumima biraju lokacije mjernih stanica, pa Vlada i ministarstvo o tome odlučuju bez ijednog zakonskog ograničenja. Bez pouzdane mreže mjerenja, građanin nema podatke kojima bi pred sudom dokazao da je zagađenje prekoračilo dozvoljene standarde. Zakon dalje ne olakšava teret dokazivanja uzročne veze između zagađenja i štete po zdravlje, pa ostaje na oštećenom da to dokaže sam, iako te podatke po pravilu kontroliše isključivo država. I na kraju, čak i kad bi sve to bilo ispunjeno, finansiranje sistema zaštite zakon prepušta neobavezujućoj budžetskoj politici, bez ijedne zakonske garancije minimuma sredstava – pojasnio je Kojičić.

Rok zastarjelosti vezati za trenutak saznanja za bolest

U inicijativi je ukazano i na rok zastarjelosti za naknadu štete kod oboljenja koja se ispoljavaju sa odloženim dejstvom, odnosno onakvima kakva izaziva dugogodišnje izlaganje zagađenom vazduhu.

– Član 56, stav 3 zakona vezuje rok zastarjelosti za trenutak "prestanka povrede", umjesto za trenutak kada je oštećeni mogao saznati za bolest. Inicijativa se poziva na standard Evropskog suda za ljudska prava iz predmeta "Howald Moor i drugi protiv Švajcarske" i "Jann-Zwicker i Jann protiv Švajcarske", prema kojem ovakav rok ne smije početi teći prije nego što je oštećeni objektivno mogao saznati za štetu i njen uzrok – jer bi u suprotnom pravo na naknadu moglo zastarjeti i prije nego što oštećeni uopšte sazna da je obolio – naglasio je Kojičić.

U inicijativi je ukazano da postojeći budžet za monitoring kvaliteta vazduha pokazuje da predloženo minimalno zakonsko jemstvo finansiranja nije fiskalno nerealno.

– Uprkos tome, član 57 zakona ne propisuje nikakav minimum, rok niti namjenska sredstva, čime sprovođenje čitavog sistema zaštite ostaje uslovljeno godišnjom budžetskom odlukom izvršne vlasti. Inicijativa dodatno ukazuje na dokumentovanu regresiju između martovske i julske, mjerodavne verzije predloga zakona: baš rok zastarjelosti (član 56 stav 3) i element "pravovremenosti" pristupa sudu (član 52, stav 6) oslabljeni su, a ne ojačani, upravo u periodu javne rasprave, bez ijednog obrazloženja – precizirao je Kojičić.

Preuzmite našu aplikaciju