Abhidžit Banerdž
Preuzmite našu aplikaciju
PRATITE NAS NA
PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY
PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU
PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU
Nobelovac Abhidžit Banerdž za "Dan": Mladi odlaze, ali se mogu i vratiti sa znanjem i iskustvom
Odlazak mladih iz malih država ne mora nužno predstavljati trajni ekonomski gubitak, jer se dio iseljenika vraća sa zarađenim novcem i iskustvom, a zatim pokreću poslove koji stvaraju radna mjesta.
Istovremeno, smanjenje broja ljudi koji traže posao može uticati na rast zarada onih koji ostaju, smatra profesor Abhidžit Banerdži, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2019. godine.
– Činjenica da mladi odlaze ne znači da se neće vratiti. Znatan dio migranata vraća se nakon što zaradi nešto novca, a onda otvaraju privatni biznis, pa mladi ljudi mogu da se zaposle kod njih. Zato ne mislim da je takav odlazak nužno neto gubitak za ekonomiju – rekao je Banerdži u intervjuu za "Dan".
Ovaj svjetski priznati ekonomista govorio je i o opasnostima nekontrolisanog turističkog razvoja, posljedicama vještačke inteligencije po zapošljavanje i slabostima socijalne zaštite.
● Mladi napuštaju male države u potrazi za većim zaradama. Šta vlade mogu da urade kako bi ih zadržale?
Mislim da je to složeno pitanje. Činjenica da mladi ljudi odlaze, posebno u svijetu u kojem je Evropa relativno ujedinjena, ne znači da se oni neće vratiti. Znatan dio migranata vraća se nakon što zaradi nešto novca, a onda otvaraju firme u kojima mogu da se zaposle drugi mladi ljudi. Zato ne mislim da je takav odlazak nužno neto gubitak za ekonomiju. Njihov povratak otvara mogućnosti i za druge, jer se ljudi vraćaju sa iskustvom i kapitalom.
Druga stvar je da odlazak ljudi povećava zarade, što predstavlja stabilizujući faktor. Teže mi je ako moram da se takmičim sa milion drugih ljudi za posao, nego ako se takmičim sa samo 500.000. Zato iseljavanje ne treba posmatrati mehanički. Kako ljudi odlaze, zarade se mijenjaju, pa neki kažu: "U redu, sada i ovdje mogu da zarađujem za život."
Treći dio odgovora odnosi se na kvalitet života. Mladi često misle da su veliki gradovi uzbudljiviji i ne žele da žive tamo gdje su živjeli njihovi roditelji. Ali, veliki gradovi su skupi i život u njima nije naročito udoban. Dio rješenja je podstaći ljude da dugoročnije razmišljaju o tome šta žele od života. Ne znam gdje tačno ljudi iz Crne Gore najčešće odlaze, ali gdje god da odu, možda je tamo uzbudljivije i zarade su veće. Međutim, prosječan migrant iz Crne Gore možda živi u jednoj sobi sa još troje ljudi, u velikoj gužvi, uz nizak kvalitet života. Razgovor ne treba da bude samo o zaradama, već o kvalitetu života. A to je nešto što male zemlje, koje nemaju toliko razvijenu industriju, mogu da ponude.
● Crna Gora ima veliki turistički potencijal, ali mnogi građani nemaju visok životni standard. Gdje vlade griješe?
Vjerovatno je najveća greška u turizmu sklonost ka pretjeranoj gradnji i prekomjernom korišćenju infrastrukture. To vidimo u Španiji, Italiji, Portugalu i Francuskoj. Infrastruktura je preopterećena, cijene rastu, a kvalitet života opada. Ipak, turizam je izvor rasta sa ogromnim potencijalom.
Crna Gora je mala zemlja sa izuzetnim turističkim potencijalom. Ali, svaki novi posjetilac povećava potražnju za infrastrukturom. Cijene stanova rastu, putevi postaju zakrčeni. Nešto od toga je dobro. Na primjer, lokalni prodavac voća može dobiti bolju cijenu za svoje proizvode jer ima više kupaca.
S druge strane, mnogi pripadnici srednje klase nemaju veliku korist od turizma, a suočavaju se sa poskupljenjima. Zato morate pronaći način da i oni učestvuju u raspodjeli koristi. U suprotnom, dobićete reakcije kakve vidimo u južnoj Evropi. Ljudi pitaju "kakvu ja korist imam od toga". Možda privrednici, restorani i prodavci zarađuju više, ali ja, recimo, predajem u školi: šta ja dobijam?
To stvara sukobe koji se mogu kontrolisati ako se o njima razmišlja na vrijeme. Dio prihoda od turizma, na primjer, može se uložiti u obrazovanje. Moraju postojati mehanizmi kojima će i oni koji ne zarađuju neposredno od turizma imati koristi. Inače nastaju reakcije kakve vidimo u mnogim djelovima južne Evrope, koje bih ocijenio kao donekle rasističke.
● Mnogi obrazovani mladi ljudi teško dolaze do dobro plaćenog posla. Šta mora da se promijeni?
Obrazovanje, posebno u ekonomijama u tranziciji, više ne donosi iste rezultate kao ranije. U prethodnoj generaciji, ako ste završili fakultet, dobili biste posao. Danas to više nije tako jer mnogo više ljudi ima visoko obrazovanje. Zato treba mijenjati očekivanja.
Odrastao sam u Indiji, gdje ogroman broj ljudi želi da radi u državnoj službi. Ali, recimo, na svakih sto ljudi postoji samo jedno takvo radno mjesto. Svi čekaju posao koji nikada neće dobiti. Očekuju da će od obrazovanja dobiti isto što su dobijali njihovi roditelji, ali svijet se promijenio. Kada je bilo stotinu ljudi sa fakultetskom diplomom, svi su bili traženi. Sada ih ima deset hiljada i neće svi dobiti isti posao.
Obrazovanje nije samo sredstvo da dobijete određeni posao. Dokazi pokazuju da obrazovan poljoprivrednik bolje radi, služi se dostupnim informacijama i postaje produktivniji. Problem je što očekivanja obrazovanih mladih često nisu usklađena sa onim što im tržište nudi.
Osim toga, još nijesmo u potpunosti shvatili šta sve veća upotreba vještačke inteligencije znači za obrazovanje. Ljudima sa tek prosječnim obrazovanjem biće mnogo teže da nađu posao. Obrazovni sistem još nije prilagođen tim promjenama.
Čak i prije vještačke inteligencije obrazovanje nije bilo dovoljno usklađeno sa potrebama tržišta rada. Danas više ljudi radi u ugostiteljstvu, restoranima i turizmu nego prije trideset godina. Nekada su mislili da je dovoljno završiti neki jezik i postati nastavnik. Danas su mogućnosti drugačije. Obrazovni sistem se sporo prilagođava, kao i očekivanja roditelja koji djeci i dalje daju savjete zasnovane na prošlosti. Zato čitav sistem mora da se promijeni, posebno zbog izazova koje donosi vještačka inteligencija.
● Socijalna pomoć se često kritikuje kao nedovoljna ili kao mjera koja smanjuje stopu zapošljavanje. Šta pokazuju istraživanja?
Postoji mnogo manje dokaza da socijalna pomoć odrvraća ljude od posla nego što se pretpostavlja. S druge strane, često je tačno da je pomoć nedovoljna. Ali, vlade su pod ogromnim pritiskom da ne povećavaju poreze, jer su kapital i ljudi mobilni, a postoje i ideološki razlozi. Novac nije neograničen i to nije jednostavan problem.
Pogledajte Francusku, koja zbog budžetskih pritisaka mora da smanjuje socijalnu potrošnju. Mislim da tamo postoji potreba da se povećaju porezi bogatima,, a to se ne radi. Ne znam dovoljno o Crnoj Gori da bih o njoj govorio u tom kontekstu.
Drugi problem je što pomoć nije uvijek usmjerena onima kojima je najpotrebnija. Pored toga, sistem je često previše komplikovan. U mnogim zemljama postoje brojni različiti programi, pa ljudi ne znaju na koju pomoć imaju pravo. Naš rad u J-PAL-u u Španiji pokazuje da se mnogi siromašni uopšte ne prijavljuju za pomoć koja im pripada, jer je procedura previše složena.
Ne mislim da je odvraćanje od posla glavni problem socijalne pomoći u većini zemalja koje poznajem. Mnogo je veći problem to što je ona nedovoljna, mada nije lako pronaći rješenje. Često se kritikuje socijalna potrošnja, ali nema dovoljno jasnih dokaza da bi neka druga politika bila bolja.
Posebno su pogođeni siromašni, nedovoljno pismeni i migranti koji ne govore dobro jezik. Njima je najteže da pristupe pomoći. Pojednostavljivanje i objedinjavanje sistema omogućilo bi da je dobiju kada im je potrebna. Mnogi slučajevi kada ljudi nisu dobili pomoć, iako im je bila neophodna, posljedica su upravo komplikovanih procedura.
Preuzmite našu aplikaciju
PRATITE NAS NA
PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY
PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU
PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU