Alfredo Seristori - Od Kotora do Crne Gore i moj boravak u Nikšiću (2): Ledenice snijega prodavale u Kotoru

Perjanici crnogorskog knjaza Nikole bila su dva mlada mom­ka od 25 i 28 godina, visokog rasta kao naš gosn' posla­nik Pjerantoni, samo mnogo vitkijeg stasa. Na sebi su imali tuniku od bijelog sukna koja im je dosezala sve do koljena, a za strukom pojas od raznobojne svile za koji je sa jedne strane bio upasan veliki nož handžar sa srebrnom ručkom albanske izrade, a sa druge, revolver sa šest me­taka; time je njihovo naoružanje bilo kompletirano. Čak­šire su im bile široke i crne, skoro sasvim prekrivene tunikom, ali im one nijesu prelazile koljena. Uz to su no­sili još i duge, bijele čarape od debelog konca koje su se privezivale na listu noge kopčama (gete prim. prev.), a na nogama su imali opanke (ili obuću sa kaiševima) sa mekim đonom što im omogućava da se kreću po vrletima isto onako slobodno kao što mi to činimo po našim uli­cama. Glavu im je pokrivala kapa sa crnim rubom i zarav­njenim gornjim dijelom crvene boje sa malim, ali zlatno izvezenim inicijalima njihovog suverena.

Kako sam već prethodno naveo, oni čine dio jedini­ce gardista, tj. tjelohranitelja crnogorskog knjaza, čiji manji dio drži sada garnizon na Cetinju gdje boravi knjeginja Crne Gore sa svojom djecom jer je ostatak ove je­dinice na bojnom polju. Uostalom, to su bili ugledni mladi ljudi koji su mi uz pomoć vodiča izrazili omah svoje žaljenje što nijesu u mogućnosti da razgovaraju sa mnom budući da ne znaju ni riječ italijanskog jezika.

Od Kotora do Crne Gore i moj boravak u Nikšiću (1): Sav opasan zidinama čudesne visine

Tako je započelo naše mučno uspinjanje uz planinu. Uska staza je krivudavo vijugala nevjerovatnom uzbrdi­com, i nakon sat vremena hoda do uha su mi doprli zvuci vojnog orkestra sa obližnjeg mora. Okrenuo sam se i od­mah razaznao parobrod koji me je juče dovezao u Kotor, a koji se sada vraćao u Herceg Novi sa skoro četiri stoti­ne putnika pravoslavaca koji su se tamo bili zaputili zarad praznika Bogorodice. Gledajući dogledom, mogao sam da primijetim da na palubi "Malte" sve vrvi od put­nika, i imajući tako dobar pregled svega sa litice na ko­joj sam se nalazio, mogao sam sigurno da pogodim baš u centar te gužve da sam nekim slučajem pustio da se samo jedan kamenčić skotrlja odatle dolje.

Sunce je već bilo dva sata odskočilo iza planine čiji smo se vrh trudili da dosegnemo, a mi smo još uvijek bili u tami. Eto koliko je ova planina velika i naporna za prelaz. S vremena na vrijeme sretali smo us­put crnogorske žene i djevojke sa naramcima jove. One njima štite od sunčevih zraka velike ledenice snijega koje su prethodno prikupile uz veliku muku po najdu­bljim šupljinama planina i koje će sada odnijeti da prodaju u Kotor ne bi li tako zaradile makar jedan florin. Prolazile su tako pored nas poput sjenki spušte­nog pogleda i poluokrenute glave presijecajući put što su više mogle kako bi na taj način skratile pješačenje po ovim vrletnim stazama sazdanim samo od tvrdog pje­ščanika, a čija strmina izaziva vrtoglavicu i kod onih najvještijih u njenom savladavanju.

Da bih dočarao kako izgleda njihovo ruho, tj. njihova narodna nošnja, reći ću da djevojke nose na glavi kapu prekrivenu crnim velom koji im pada na ramena, dok na sebi imaju bijelu košulju sa zlatnim i srebrnim dugma­dima zakopčanim sve do grla. Košulja im je stegnuta po­jasom u struku, a preko nje nose crni ogrtač koji im daje izgled dominikanskih monahinja. Udate žene se ne raz­likuju po ruhu od djevojaka osim što jedino ne nose ka­pu. Djevojke su, inače, lijepo građene, tamnog su tena, crne kose i izražajnih crta lica, dok se za udate žene ne bi uopšte reklo da su istog roda koliko izgledaju ispi­jeno. Govori se da one brzo stare zbog prekomjerno veli­kog broja djece koje rađaju i usljed male ili gotovo nikakve brige o sebi, ali i zbog tegobnog života koji imaju, a on ih očigledno izjeda prije vremena.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

                                           (NASTAVIĆE SE)