Običaji i vjerovanja u Crnoj Gori (1): Grebanje lica i čupanje kose sebi

Dosta je onih koji knjigu "Savremena Crna Gora", čiji su autori Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, svrstavaju među najbolje knjige napisane o Crnoj Gori. Ovo više nego zanimljivo i sadržajem bogato i raznovrsno štivo objavila je 2001. godine ugledna podgorička izdavačka kuća CID, u svojoj poznatoj biblioteci "Svjedočanstva". Među onima koji su o knjizi izrekli najljepše pohvale, njen prevodilac sa francuskog jezika Rosanda Vlahović, navodi lorda Gledsona, dr Krunoslava J. Spasića i Mihaila B. Pavlovića. Ona citira i akademika dr Dima Vujovića, koji je u svojoj knjizi "Crna Gora i Francuska 1860–1914", o ovoj knjizi kazao: "Napisana je sa prilično simpatija prema Crnoj Gori u vrijeme kada je Crna Gora već bila u centru pažnje evropske diplomatije i javnosti zbog ondašnjih događaja na Istoku. Zato je vjerovatno i pobudila interesovanje publike kojoj je mogla da pruži prilično opširne podatke iz prošlosti i života Crne Gore".

Rosanda Vlahović opisuje i pomalo čudan način na koji je došla do knjige "Savremena Crna Gora", koja je objavljena u Parizu, 1876. godine. Najveća poteškoća joj je ipak bila kako da utvrdi ko su zapravo njeni autori i čime su se bavili. Ono što je na kraju saznala bilo je više nego značajno: Francuz Gabrijel Frile, kao ljekar na dvoru knjaza Nikole, boravio je pet godina u crnogorskoj prestonici i učestvovao u odabiru mjesta i izradi plana za podizanje zgrade bolnice "Danilo I" na Cetinju, koja je počela da se gradi 1872, a bila završena 1873. U odnosu na njega, Jovan Vlahović bio je srpski oficir, koji je od knjaza Nikole primio nalog da izradi novi projekat organizacije crnogorske vojske, koji je "prihvaćen u cjelosti i bio odmah izvršen".

Knjiga "Savremena Crna Gora", koju smo već koristili na ovom mjestu, sadrži 18 jasno označenih poglavlja, a ovog puta, uz uvijek ljubazno odobrenje Ratka Bojanovića, direktora CID-a, prenijećemo djelove poglavlja koje govori o običajima u Crnoj Gori, sahrani, praznovjerju, vampirima, vjeriskim praznicima, vjeridi, svadbi…i drugim sličnim manifestacijama društvenog života u Crnoj Gori tadašnjeg vremena.

                                                       ***

Kad bi se jačina bola mjerila intenzitetom jauka i obiljem suza, moralo bi se vjerovati da se smrt nigdje više i bolje ne žali i ne oplakuje nego u Crnoj Gori. Jedva da je bolesnik ispustio zadnji uzdah kada među roditeljima i prijateljima koji su došli da prisustvuju njegovim zadnjim trenucima i koji su do sada bili manje-više sumorni ili ravnodušni, odjekne, kao po naredbi, skup uzvika bez redoslijeda, gdje preovlađuje glas žena koje prekidaju svoj pogrebni koncert samo da bi se udarale u grudi i čelo, grebale lice i čupale sebi kose. Ovom prvom periodu bučnih manifestacija, na koje naizmjenično dolaze susjedi ili čak stranci da izraze svoje saučešće, slijedi relativni mir, usred kojeg će početi prava posmrtna pjesma. Ratnička junačka djela pokojnika, više nego njegove građanske vrline i njegove društvene osobine, ispuniće ove improvizovane strofe, gdje se, tu i tamo, rađaju prave ljepote. Jer ovdje pjesnička inspiracija nema potrebe da se naoružava lirom, niti da se penje na Parnas da tamo nalazi krila; srećna privilegija jezika i rase je, u neku ruku, u krvi i često se očitava spolja, a da se sama ne prepoznaje.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

                                                      (NASTAVIĆE SE)