Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (1): Srpskog seljaka smatrao svojim bratom

Na unutrašnjoj strani korice knjige ''Šta sam video i preživeo u velikim danima: saopštenje jednog prijatelja iz teških vremena'', koja je ratni dnevnik (memoari) Rodolfa Arčibalda Rajsa (1875-1929), švajcarskog univerzitetskog profesora, publiciste i forenzičara, o ovom velikom čovjeku, od strane izdavača, novosadskog ''Prometeja, zapisano je: ''Iza nas je cio vijek drobljenja srpske nacionalne svijesti i razmještanja i izmještanja važnih istorijskih događaja i ličnosti. Tako je veoma dugo i Arčibald Rajs bio skrajnut i bez dužnog javnog poštovanja u Srbiji. Na žalost, on je to ovdje iskusio već i za života! Iako se razočarao u srpsku političku elitu, nije se razočarao u običnog srpskog čovjeka, posebno seljaka kojeg je iskreno smatrao svojim bratom''.

Kako što smo već rekli, knjigu je objavila ugledna izdavačka kuća ''Prometej'' iz Novog Sada 2025. godine, a preuzeta je iz prvog izdanja ove knjige, kojeg je 1928. pod istim naslovom štampala Državna štamparija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu, sa prevodom Veljka Milićevića.

Rajsova oporuka, a kasnije i njeno ostvarenje, da mu se poslije smrti izvadi srce i sahrani u urni na Kajmakčalanu, primjer je kome nema sličnog u svijetu. Uradio je to iz ljubavi prema srpskom narodu i srpskim vojnicima sa kojima je zajedno prošao Albaniju i Solunski front, a nakon svega toga, sa njima 1918. oslobodilački umarširao u Beograd. U Srbiju je došao na poziv njene vlade iz Lozane 1914. godine, kako bi istražio zločine austorugarske, njemačke i bugarske vojske, počinjene nad civilnim stanovništvo, a u njoj ostao vječno! ''Reskirajući pri tom život, a nemajući od toga ni dinara materijalne koristi'' – kako stoji u već citiranom tekstu.

Knjigu smo već jednom koristili na ovom mjestu, a uz uvijek ljubazno odobrenje gospodina Zorana Kolundžije, direktora ''Prometeja'', to činimo ponovo, prenoseći ovog puta poglavlje ''U bombardovanom Beogradu'' i djelove poglavlja ''Preko savskog i drinskog fronta''.

                                                       ***

Naš automobil juri putem Valjevo–Aranđelovac. Vrijeme je vrlo lijepo i priroda je još puna zelenila – tek ovdje-onde sine po jedan žuti list kroz zelenilo. Kako je lijepa i plodna ova talasasta zemlja, pokrivena šumama i poljima kukuruza! S vremena na vrijeme nailazimo kraj puta na poneki kamen za uspomenu na nekog vojnika, poginulog 1876. ili 1885. ili za vrijeme balkanskih ratova. Ovo kamenje sa njihovim vojnikom, njihovom puškom ili njihovom sabljom – sve to je naivno izvajano – vrlo je dirljivo, a u isto vrijeme ono svjedoči zakonitu gordost rase. Prolazimo kroz velika sela, gdje je svaka mala bijela kuća okružena voćnjakom, ograđenim ogradom od prosto siječenih dasaka, i pocrnjelih od sunca i nevremena. Oko 13 sati stigli smo u Aranđelovac, gdje smo ručali i obišli park oko izvora. Mnogo Beograđana, bježeći od bombardovanja, izbjeglo je u ovu varošicu. Pun ih je park. Ali ko je ono čudno stvorenje, obučeno kao muškarac? Predstavljaju nam ga. To je Živka Đorić iz okoline Soko-Banje. Ona ima jednog 24-godišnjeg sina na frontu i saznala je da je ranjen. Ali njen dragi bolesnik bio je u Aranđelovcu, a to je daleko od njenog sela. Treba sjesti na voz, ali da jedna žena može putovati vojničkim vozom – drugih nema – treba da ima naročitu objavu. Ona je nema, i tri puta neće da je puste u voz.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)