Jovan Ristić – između dvije političke generacije (2): Isprosio kćerku najbogatijeg beogradskog trgovca

Na početku stvari nijesu tekle onako kako je Jovan Ristić očekivao. Mjesto profesora istorije na Liceju nije dobio, iako se sa tom namjerom otisnuo u inostranstvo. Nije mu se ostvarila ni želja da kao kompenzaciju na istoj ustanovi dobije mjesto profesora francuskog jezika. Ilija Garašanin se posebno zanimao za sudbinu blagodejanaca. Isti su ga gledali kao neku vrstu mecene. Garašanin je svom prijatelju Jovanu Marinoviću pisao da će se za Ristića teško naći mjesto u službi, a još teže za Jevrema Grujića. Ipak, već septembra iste godine Ristić je imenovan za izvanrednog ekspeditera pri Ministarstvu prosvjete. Nije se dugo zadržao na pomenutom položaju. Početom marta 1855. godine imenovan je za protokolistu inostranog odjeljenja pri Ministarstvu inostranih djela. Od očekivane profesure, Ristićeva karijera je krenula u potpuno drugačijem pravcu. Svoje ambicije direktno je vezao za napredovanje u administraciji. Vladimir Jovanović se prisjetio jednog razgovora koji je kao arhivar u Ministarstvu unutrašnjih djela vodio sa Ristićem tih godina. U dijalogu Jovanović je konstatovao da bi njih dvojica, sa znanjem i spremom koje su stekli u inostranstvu, mogli u ogromnoj mjeri da kao profesori na Liceju doprinesu napretku u struci. Ristićev odgovor bio je negativan. Samouvjereno je izjavio da oni nijesu slati u inostranstvo da bi "čitali lekcije" na Liceju, već da bi na sebe preuzeli odgovornost da kroz stečene kvalifikacije dođu na više službene položaje. Na taj način bi se, kako je smatrao, na najbolji način odužili državi i narodu za čiji su se trošak školovali na najboljim evropskim univerzitetima.

Jovan Ristić – između dvije političke generacije (1): Odavao predodređenost za velika djela

Jedina institucija u kojoj je Ristiću, dobrim dijelom bilo zagarantovano mjesto, bilo je Društvo srpske slovesnosti. Ristić je zajedno sa Jevremom Grujićem i Milovanom Jankovićem postao njen član 1855. godine. Po tadašnjim mjerilima stručna obrazovanost na evropskim univerzitetima bila je dovoljna kvalifikacija da se postane član ove institucije. Kao preteča Srpskog učenog društva (1864) Društvo srpske slovesnosti osnovano je 1841. godine. Kako je okupljalo najumnije ljude u Srbiji, Društvo je imalo za osnovni cilj ujednačavanje srpskog jezika i razvoj nauka na maternjem jeziku, te je predstavljalo instituciju preko koje bi Srbiji bilo omogućeno da se uključi u evropski i svjetski naučni razvoj. Ristić je po svom pristupanju aktivno učestvovao u radu Društva. Vremenom, kako je napredovao u državnoj službi, njegovo prisustvo i učešće je bivalo sve rjeđe. Vrijedi pomenuti da je u sukobu koji je 1857. izbio između Društva srpske slovesnosti i Ministarstva prosvjete povodom upotrebe Vukovog pravopisa u službenoj prepisci od strane prvih, Ristić bio taj koji je u ime Društva sastavio odgovor.

Iako, po povratku iz inostranstva, stvari nijesu tekle onako kako je Ristić zamišljao, nije mu nedostajalo ni samopouzdanja ni ambicije. Najbolji pokazatelj toga je da je Ristić, iako siromašnog porijekla, isprosio ruku kćerke jednog od najbogatijih i najuticajnijih beogradskih trgovca, Hadži Tome Opulosa. Ristićev tast, porijeklom Cincarin ili Grk, rodio se 1798. godine u Melniku. Vičan trgovini, Hadži Toma je vremenom od vlasnika skromne kožarske radnje postao veletrgovac i jedan od najvećih posjednika. Njegov važan posjed bila je ciglana sa tri komore koja se nalazila na prostranom imanju na obali Dunava kod Karaburme.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)