Jovan Ristić – između dvije političke generacije (8): Ambicije veće od ''prašine jedne kancelarije''

Jovan Ristić je na Blagoveštanskom saboru i Preobraženskoj skupštini pokazao jednu pragmatičnu notu koja će ga krasiti u potonjem političkom djelovanju. Njegovo držanje naišlo je na pohvale kneza Mihaila i Nikole Hristića, te se ubrzo nakon toga počelo govoriti o unapređenju u državnoj hijerarhiji. Ipak ono nije teklo glatko. Za razliku od dobrih odnosa sa nekadašnjim šefom Ilijom Garašaninom, sa Nikolom Hristićem, tadašnjim ministrom unutrašnjih djela, oni su bili nešto kompleksniji. Hristić je naročito među mlađim svijetom i liberalima bio nepopularna ličnost. U njihovim očima važio je za nekog ko je sklon strogosti i represiji. Ubrzo je u samoj vladi došao u sukob sa Jevremom Grujićem, potom i sa predsjednikom Državnog savjeta Stevčom Mihailovićem. Hristićev odgovor na Mihailovićeve optužbe koji je čitan pred Savjetom napisao je Ristić. Nakon Preobraženske skupštine došlo je do zahlađenja odnosa između Hristića i Ristića. Filip Hristić je pokušavao da navede Nikolu Hristića da postavi Ristića sa trećeg na drugo po važnosti mjesto u Ministarstvu unutrašnjih djela, na šta ovaj nije pristao, jer nije želio da smijeni Todora Bojovića. To je Ristića mnogo naljutilo. Krajem septembra zatražio je odsustvo izgovarajući se bolešću. Pravi razlog bio je čekanje na premještaj. Ristić, po riječima Grgura Jakšića, više nije želio "ostati u prašini jedne kancelarije". Njegove ambicije bile su mnogo veće. U Ristićevoj zaostavštini čuva se jedan spis koji je nastao krajem oktobra 1861. godine. U njemu je posebno bio kritičan prema radu Nikole Hristića. Iako "vrijedan i poslušan", prema Ristićevim riječima, on nije posjedovao sposobnost da unese red u rad ministarstva i državnoj upravi. Smatrao je da svojim djelovanjem, kojim je Ministarstvo pretvorio u "kasapnicu" neistomišljenika, doveo do toga da i među svojim činovnicima dobije opoziciju, te da je time mnogo doprinosio depopularizaciji samog kneza Mihaila. Rukopis se može tumačiti i kao trenutno Ristićevo nezadovoljstvo. Međutim, nijesu samo lični razlozi bili u pitanju, s obzirom na to da ni kasnije kada je postao centralna politička ličnost, Ristić se nije previše oslanjao na Hristićeve usluge.
 

Vlada Filipa Hristića ili "poslovna vlada", kako se drugačije nazivala, imala je za osnovni cilj da riješi pitanja koja su pokrenuta na Preobraženskoj skupštini. Nakon njenog završetka tragalo se za sastavom novog Kabineta. Jovan Ristić je zajedno sa Filipom Hristićem nastojao da oformi jednu posebnu grupu ljudi koja je ciljala da se dobro pozicionira kod kneza Mihaila te da ga privoli da njima ukaže povjerenje prilikom sastavljanje novog ministarstva. Te 1861. godine Radivoj Milojković, ženidbom Milevom Hadži Toma, postao je Ristićev i Hristićev pašenog, što je posebno razbijesnilo svetoandrejske liberale koji su ga smatrali svojim bliskim saradnikom. Prema navodima Nikole Hristića, Ristić i Filip Hristić su nagovarali Iliju Garašanina da se stavi na njihovo čelo i da osnuju "stranku umjerenih". Da je to tačno, pokazuje i Ristićevo pismo Garašaninu od 28. juna 1861. godine. Prema planu grupi je trebalo da pristupe Dimitrije Matić i Jovan Ilić. Ristićev cilj bio je da istisne Kostu Cukića, Rajka Lešjanina i Jovana Marinovića koji su odlično stajali kod kneza. To jasno ukazuje i na njegovu ambiciju za ministarskim položajem u tom trenutku. Od pomenutih kombinacija nije bilo ništa, jer je, prema Ristićevim riječima, knez Mihailo odbio da da zemlju na upravu "umjerenim liberalima". [...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)