Uspomene vojvode Živojina Mišića - kraj dinastije Obrenović (1): Preneraženi viješću da je Aleksandar isprosio Dragu

O ubistvu kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge kraljice Drage Mašin u Beogradu, u noći između 29. i 30. maja 1903. godine, napisano je bezbroj knjiga, naučnih i publicističkih radova, feljtona. Među "živim", autentičnim i neposrednim svjedočanstvima koja se odnose na ovaj tragični događaj, kojim se ugasila dinastija Obrenovića, a vlast u Srbiji preuzela dinastija Karađorđevića, nalazi se i sjećanje vojvode Živojina Mišića (1855-1921), počasnog ađutanta posljednjeg Obrenovića. Nalazimo ga u knjizi "Moje uspomene", Mišićevoj autobiografskoj ispovijesti, koju je 2025. godine objavila ugledna izdavačka kuća "Prometej" iz Novog Sada. Mišićevo svjedočanstvo sadržano je u poglavlju navedene knjige "Kraj dinastije Obrenović", koje ćemo na ovom mjestu prenijeti, uz uvijek ljubazno i srdačno odobrenje gospodina Zorana Kolundžije, direktora "Prometeja"
.Mišićev rukopis, prvi put je štampan 1969. godine kao zasebna knjiga u izdanju Vojno-izdavačkog zavoda, a za štampu je priredio dr Savo Skoko. Svoje memoare vojvoda Mišić počeo je da piše u bolesničkoj postelji u Parizu, ali nije uspio da ih u potpunosti završi, jer ga je u tome omela smrt 20. januara 1921. Opisujući njegovu ličnost, u predgovoru Mišićevih memoara, dr Skoko, između ostalog, će za čuvenog vojvodu zapisati:

"Više od četrdeset godina proveo je u vojničkom mundiru i učestvovao u šest ratova, uzdižući se postepeno od najnižeg do najvišeg položaja u srpskoj vojsci, od čina narednika do proslavljenog vojvode, čije je ime ušlo u udžbenike ratne istorije država skoro na svim kontinentima. Za sve to vrijeme zadržao je neobičnu skromnost i lik pravog narodnog vojskovođe, čak i onda kada je postao legenda ne samo u Srbiji, već i daleko van njenih granica". Mišiću pripada i sad već antologijska rečenica: "Život je duga i teška borba. Ko sme taj može, ko ne zna za strah taj ide napred!"

                                                             ***

Početkom juna 1900. određen sam da sa inženjerijskim pukovnikom Čedom Miljkovićem i pukovnikom Savom Paunovićem obiđemo sve granične karaule prema Turskoj od Kaniluga pa do Patarice i da predložimo gdje bi, s taktičkog gledišta, trebalo premjestiti postojeće karaule, a u isto vrijeme da pozadi karaula izaberem najpogodnije položaje na kojima bi se imao dati što snažniji otpor Turcima, ako bi nas kad napali. Sastanak nas trojice bio je u Prokuplju. Odatle smo uz rijeku Toplicu otišli u Brus, a zatim preko Kopaonika produžili na Kanilug. U Prokuplju smo kupili jednog dobrog magarca, na kojeg smo natovarili prtljag.

Počeli smo od Kaniluga i, kad smo došli na Pilatovicu, u subotu poslije podne, spustili smo se radi prenoćišta i odmora u selo Blaževo u Toplici. Tu bijaše opštinska sudnica i jedna mala mehana. Pukovnik Paunović i ja spavali smo u jednoj, a pukovnik Miljković u drugoj sobi. Otprilike oko 2 časa poslije pola noći donese nam jedan konjanik od okružnog načelnika iz Prokuplja – Vukotića pismo adresovano na mene, u kome mi ukratko javlja da je kralj Aleksandar isprosio sebi za ženu gospođu Dragu Mašin, doskorašnju dvorsku damu kraljice Natalije, i da o tome postoji i zvanično saopštenje vlade. Pročitah pismo i odmah probudih pukovnika Paunovića. Preneraženi ovom viješću, nikako nijesmo mogli da povjerujemo u nju. Na kraju krajeva nas dvojica u razgovoru zaključismo da je okružni načelnik Vukotić ništa drugo nego poludio.

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)