Vladavina crnogorskog kralja Nikole i Balkanski ratovi (8): Srbijanci i Crnogorci nadmašili granice junaštva

Godina 1911. bila je godina nemira u čitavoj Evropi. Bilo je to vrijeme francuske ekspedicije u Maroko i englesko-njemačke krize u julu (Agadirska afera), poslije koje je uslijedio rat između Turske i Italije u Tripoliju. Nemir je stigao do Balkana. Balkanska liga bila je u procesu tajnog formiranja i sporazum je praktično bio zaključen do maja 1912.

Ovo "čudo od sporazuma" među balkanskim državama nije bilo, međutim, potpuno nepoznato turskoj vladi, tako da je ona u septembru počela da gomila vojsku u Trakiji. Navodno, bili su tamo na manevrima, ali je sljedećeg mjeseca Balkanska liga obznanjena a 8. oktobra Crna Gora je objavila rat Turskoj. Po riječima gospodina G. K. Čestertona: "Oktobra 1912, kroz tihe i na izgled nenastanjene čuke i provalije u planinskoj zapadnoj regiji Balkana odjeknuo je i zaječao jedan pucanj. Ispaljen je rukom kralja – istinskog kralja, koji je sjedio slušajući svoj narod ispred svoje kuće (teško da je to bila palata), i koji je, zato što je slušao narod, često zatvarao političare… Ispalio je prvi metak rata u kome se drevno carstvo velikih Turaka sručilo u pepeo".

Gospodin Nevil Forbs ovako govori o napredovanju crnogorske borbe:"Crna Gora je 8. oktobra objavila Turskoj rat i poslije niza sjajnih uspjeha duž granice njene snage su otpočele tegobnu i mučnu opsadu Skadra sa njegovim neprobojnim zaštitnikom, brdom Taraboš, pretvorenim u savremenu tvrđavu; neuobičajena priroda ovih zadataka, kojima je crnogorska vojska, naviknuta na poduhvate gerilskog ratovanja, bila malo vična, do krajnje granice je stavila u iskušenje hrabrost i strpljenje neustrašivih gorštaka. Evropa je već tada bila u previranju, pa su i Rusija i Austrija, zapanjene što im je uskraćena inicijativa u sređivanju prilika na Balkanu, obasule balkansku prijestonicu prijetnjama i protestima, koji su ovaj put na neki način bili zanemareni".     

Vladavina crnogorskog kralja Nikole i Balkanski ratovi (7): Društveni, ekonomski i intelektualni razvoj

Srpski pisac, Jaša Tomić, koji je pratio vojne operacije tokom Balkanskog rata, kaže da su Srbijanci i Crnogorci nadmašili granice junaštva. Ništa manje se ne bi moglo reći ni za njihovu posljednju borbu protiv Austrije.

Vojske je trebalo da pređu opustošene planine i upravo su pod takvim uslovima Crnogorci jedne strašne zimske noći po temperaturi od minus dvadeset stepeni prešli visove Bogićevice, koja nije ništa niža od Sv. Bernarda. Smrzlo se trista konja, pa su topove na rukama prenosili kroz snijeg i preko stijena i mnogo je ljudi usput umiralo. Nedostatak opreme i mostova učinio je prelazak preko rijeka isto toliko teškim koliko i prelaženje preko planina, ali su Crnogorci prešli preko Drine pod smrtonosnom paljbom.

Bitke su ponekad trajale šezdeset do sedamdeset sati bez posustajanja. Crnogorci su ispalili pet miliona fišeka. Za manje od pola sata izgubili su četiri stotine ljudi, a kada je vatra utihnula vojnici su popadali, iscrpljeni od gladi i umora, na snijeg i led kao jedinu postelju.

Bečki "Neue Freie Presse"(24. avgusta 1913) objavio je članak bugarskog oficira Stančeva u kome je pisalo: "U Kameničkoj dolini, u Makedoniji, za vrijeme rata Srbije i Crne Gore protiv Bugarske, Crnogorci su pretrpjeli velike gubitke… Bugari su bili zapanjeni kad su vidjeli kako se Crnogorci bore. Dok su Srbi i Bugari pucali iz zaklona u svojim rovovima, Crnogorci su uvijek stajali na otvorenom, i upravo zbog toga išli su u susret sigurnoj smrti."

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)