Đurišić: Apstinencija održava partitokratiju

Većina partija već je u neformalnoj izbornoj kampanji, a pored priče o evropskim integracijama, i dalje dominiraju stare matrice – od identitetskih pitanja do priče o povratku bivšeg režima.

Direktor NVO Inicijativa direktne demokratije (IDD) Borisalav Đurišić smatra da partije ne potcjenju glasački kapital koji postoji u neopredijeljenim biračima, da su svjesne njegove snage i da ga se plaše.

Izlaznost na posljednjim parlamentarnim izborima bila je rekordno niska i biračko pravo nije iskoristilo čak 44 odsto građana. Ipak, u susret novom izbornom ciklusu, čini se da partije nisu našle ništa novo da ponude što bi na dan izbora izvelo veći broj građana na birališta.

– Pitanje nije da li se partije dovoljno trude da animiraju apstinente. Pitanje je da li njima uopšte odgovara da probude slobodnog i neopredijeljenog građanina. Naše partije uglavnom nijesu strukturirane kao organizacije ljudi okupljenih oko programa. U njih najčešće ulaze tri grupe. Prvu čine ljudi kojima treba posao, funkcija ili neka usluga i koji zato postaju zavisni od partije. Drugu čine ambiciozni pojedinci kojima je partija najkraći put do položaja koji teško mogu steći profesionalnim autoritetom. Upravo među takvima partije često biraju rukovodioce, jer čovjek koji sve duguje partiji mora joj biti lojalan. Treću i najmanju grupu čine ljudi koji ulaze u partije zbog ideje i želje da nešto promijene. Oni su za partijski vrh često i najneugodniji: ništa mu ne duguju, imaju svoje mišljenje i teško ih je kontrolisati. Zato se ili razočaraju i odu ili ostaju daleko od mjesta na kojima se stvarno odlučuje. U takvom sistemu slobodan birač nije kapital nego rizik. Mnogo je sigurniji zaposleni aktivista koji će izaći na izbore, dovesti porodicu i agitovati za partiju – kazao je Đurišić za "Dan".

Kako ocjenjuje, partije su i te kako svjesne potencijala koji postoji u broju apstinenata i ne potcjenjuju ga, ali im više odgovara da na tome i ostane.

– Ne mislim da potcjenjuju taj potencijal. Mislim da ga se plaše. Partitokratiji najviše odgovara da građanin koji nije dio njene mreže ostane kod kuće. Zaposleni po partijskoj liniji, funkcioneri, njihove porodice i ljudi čija egzistencija zavisi od vlasti izlaze disciplinovano na glasanje. Nezadovoljni građanin bojkotuje izbore misleći da kažnjava političare, a zapravo im povećava relativnu vrijednost svakog sigurnog partijskog glasa. Tako možemo doći do apsurda da državom efektivno upravlja organizovana manjina stanovništva, dok mnogo brojnija, ali potpuno neorganizovana grupa nezadovoljnih građana nema gotovo nikakav politički uticaj. Zato apstinencija nije neutralna. U ovakvom sistemu ona praktično pomaže opstanku partitokratije – ističe naš sagovornik.

Naglašava da je novim političkim opcijama izuzetno teško da taj potencijal iskoriste, prije svega zbog institucionalne prednosti koju imaju parlamentarne stranke.

– Parlamentarne partije raspolažu budžetskim novcem, infrastrukturom, medijskom vidljivošću i mrežama koje su godinama stvarale. Novi ljudi praktično počinju trku dok su njihovi konkurenti već kilometrima ispred – ukazuje Đurišić.