(AUDIO) Đuričković za "Dan": Kad građani ne vjeruju sistemu, država je bez prve linije odbrane

Građani Crne Gore možda neće otvoreno reći da se osjećaju nebezbjedno, ali većina više ne vjeruje da su policija i država sposobne da ih zaštite kada im zaštita zaista bude potrebna, ocijenio je odbornik Evropskog saveza u Skupštini Glavnog grada i nekadašnji diplomata u Kini Miloš Đuričković.

On smatra da su brojne tragedije, propusti nadležnih i odsustvo moralne odgovornosti ozbiljno narušili povjerenje javnosti u bezbjednosni sistem.

– Mislim da 90 odsto građana vjeruje da država, ukoliko im sjutra bude potrebna njena zaštita, u ovom trenutku nije u stanju da ih zaštiti. Građani ne poznaju sistem po dubini, ne znaju ko su inspektori, komandiri i kakve su njihove kvalifikacije. Oni vide lice sistema, a to su politički prvaci na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova i policije. Kada čuju količinu nepromišljenih izjava koje ti ljudi saopštavaju i vide njihovo odbijanje da priznaju grešku, onda se ne mogu osjećati onako kako bi trebalo, rekao je Đuričković u emisiji "Đir", koju vodi Iva Nešić.

Odakle potiče Vaša potreba da pokrećete ljude i učestvujete u društvenim akcijama? Da li ste oduvijek bili takvi?

- To obično počne ispred zgrade i u društvu. Uvijek postoji jedan čovjek kome nešto padne na pamet i koji pokušava da okupi ostale. Kada se igra mali fudbal, jedan sastavlja ekipu, zove ljude i pita ko dolazi, dok se drugi samo javljaju. Vjerovatno sam još tada bio onaj koji pokreće i motiviše.

Kasnije se to nastavilo kroz školu i druge aktivnosti. Kod mene je uvijek bio snažan osjećaj pripadnosti gradu i državi. Danas gotovo 80 odsto vremena trošim na pokretanje i realizaciju različitih inicijativa – u kvartu u kojem sam odrastao, na selu, sa mještanima, ali i u okviru društvenog i političkog angažmana.

Koliko je Vaša ljubav prema Fudbalskom klubu "Budućnost" zapravo bila ljubav prema Podgorici?

- Bila je to ljubav i prema Podgorici i prema Crnoj Gori. Podgoricu neizmjerno volim, ali nijesam od onih koji vole samo Podgoricu, a ne vole ostatak države. Prema svakom pedlju Crne Gore osjećam jednaku privrženost.

Prirodno je da je najveći dio mojih aktivnosti vezan za Podgoricu, jer u njoj živim, ali bih istu emociju imao i kada bi neki drugi grad bio u pitanju. Taj osjećaj pripadnosti vjerovatno me najviše i vuče prema društvenoj odgovornosti.

Voditeljka Vas privatno naziva "kraljem propagande", u pozitivnom značenju. Koliko su komunikacija i sposobnost okupljanja ljudi važni u politici?

- Jedan od glavnih problema politike jeste to što nijesmo sposobni da ljudima na razumljiv i valjan način saopštimo istinu. Važno je reagovati u pravom trenutku, pronaći način da doprete do ljudi, uključite ih u neku akciju ili im prenesete poruku.

Često suviše brzo donosimo zaključke i ne odemo korak dalje u analizi onoga što se dešava. Zato je važno da ljudi razumiju ko ste, šta zastupate i šta želite da postignete. Ako je cilj dobar i ako iza njega stoji dobra namjera, opravdano je upotrijebiti kreativnost, komunikaciju i dobru organizaciju da bi se do tog cilja došlo.

Šta Vas danas najviše nervira u politici?

- Najviše me nerviraju ljudi koji uporno ponavljaju priče i ideologije koje nemaju uporište i za koje je bezbroj puta pokazano da su pogrešne. Nije problem pogriješiti – ljudski je pogriješiti; problem nastaje kada neko zna da griješi, a ne želi da se ispravi, već pokušava da ubijedi i sve ostale da treba da griješe zajedno s njim.

Takvi ljudi drže društvo zarobljeno u istim temama i matricama. Građani često nijesu istinski posvećeni tim pitanjima, ali su prinuđeni da se njima bave jer im se ona neprekidno nameću.

Zastava u koju je stalo "40 litara znoja"

Jedna od najupečatljivijih priča Miloša Đuričkovića vezana je za legendarnu utakmicu "Budućnosti" protiv "Deportiva" iz La Korunje. Uoči meča osmislio je zastavu koja je trebalo da prekrije cijelu sjevernu tribinu – platno dimenzija 20 puta 60 metara, sa orlom koji u kandžama podiže grb kluba i porukom "Čast ovog grada ima ko da brani".

Materijal je nabavljen u Titeksu, a jedna Podgoričanka sa Zabjela sa porodicom spajala ga je tri dana na dvije mašine. Zastava je potom sedam dana iscrtavana u Distributivnom centru, od jutra do zalaska sunca, jer u objektu nije bilo struje. Svako pero ogromnog orla prvo je iscrtano olovkom, a potom bojeno i sjenčeno.

– U toj zastavi bilo je, figurativno rečeno, 40 litara znoja. Lako je uzeti novac i napraviti koreografiju, ali kada u nešto uložite dio sebe, ono dobija dodatnu vrijednost i ostaje upamćeno – istakao je Đuričković.

Na koje teme konkretno mislite?

- Od zastave, himne i jezika pa nadalje – sve je već definisano. Mijenjali to ili ne, nikome zbog toga neće biti bolje. Sve ostalo je prazna priča ljudi koji ne znaju kako da razgovaraju o životnom standardu, razvoju i drugim stvarnim problemima.

Imamo jednu od najljepših zastava na svijetu, koja ima snažno istorijsko utemeljenje. Ako je normalno da država ima 15 zastava, onda možemo razgovarati o tome da ih imamo 15. Ali nije normalno. Treba da imamo jednu državu, jednu zastavu i jednu himnu.

Kada se stvari postave na taj jednostavan način, mnogi političari gube smisao svog političkog postojanja. Oni u podjelama vide priliku da okupljaju dio ljudi i truju javni prostor. Ne zanima ih šta će ostati iza njih, već da na tim temama jašu što duže mogu. Jašu narod, mogu to slobodno da kažem.

Šta Vas, uprkos takvom stanju, i dalje zadržava u politici?

- Upravo trenutno stanje. Mislim da ono nije dobro i da smo svi mi mnogo bolji od onoga što danas živimo. Poslije toliko turbulentnih godina zaslužili smo bolji život, u kojem nećemo biti opterećeni istim stvarima koje su opterećivale naše očeve i djedove.

Trebalo bi da razgovaramo o životnom standardu, platama i svakodnevnim pitanjima kojima se bavi normalan i uređen svijet. Možda bi vremenska prognoza trebalo da bude najposjećenija aplikacija, a ne stranice na kojima se iz dana u dan proizvode strahovi i podjele.

Zbog pravca u kojem se država kretala, ušao sam u politiku 2020. godine. Promjene same po sebi mogu biti dobre, ali Crna Gora posljednjih godina ide u pogrešnom smjeru. Ne govorim samo o pojedinačnim odlukama, već o eroziji društvenih vrijednosti, reviziji istorije i pravcu u kojem se društvo usmjerava. Kada bi se taj smjer promijenio, pitanje je da li bih ostao u politici ili bih se potpuno posvetio nečem drugom.

Dva aviona pomoći iz Kine za Crnu Goru

Kada je počela pandemija virusa korona, Đuričković je bio angažovan u Ambasadi Crne Gore u Pekingu. U trenutku globalne nestašice zaštitne opreme, osmislio je akciju kojom su kineske kompanije i pojedinci pozvani da pomognu Crnoj Gori. Donatorima su uručivane posebno pripremljene zahvalnice Ambasade, što je u kineskoj poslovnoj i društvenoj kulturi imalo veliki značaj.

Prema njegovim riječima, odziv je bio toliki da je zgrada Ambasade ubrzo ličila na skladište, sa uskim prolazima između paketa. Prikupljene su velike količine maski, zaštitnih odijela, dezinfekcionih sredstava i druge medicinske opreme.

Poseban problem bio je prevoz pomoći u vrijeme kada su države zbog nestašice zadržavale medicinsku opremu u tranzitu. Rješenje je pronađeno posredstvom NATO mehanizma, a Vlada Holandije finansirala je direktan transport.

– Organizovali smo dva do vrha napunjena aviona medicinske opreme za Podgoricu. Vjerujem da je značajan dio maski koje su građani Crne Gore nosili u prvim mjesecima pandemije stigao upravo kroz tu akciju – kazao je Đuričković.

Da li se kao građanin osjećate bezbjedno u Crnoj Gori?

- Manje je važno kako se ja lično osjećam, a mnogo je važniji opšti osjećaj građana. Ne moraju oni obavezno reći da se osjećaju nebezbjedno, ali je očigledno da nemaju povjerenje u bezbjednosni sistem.

Sve što nam se dešavalo – tragedije na Cetinju, potrage za osumnjičenima i brojni drugi propusti – ostavilo je duboke posljedice. Nije važno da li je neko Srbin, Crnogorac, Albanac, Bošnjak ili Hrvat. Bezbjednost je pitanje koje se tiče svakog čovjeka i ne smije se procjenjivati prema nacionalnom ili političkom opredjeljenju.

Posebno zabrinjava to što poslije velikih tragedija niko u lancu komandovanja nije osjetio potrebu da podnese ostavku. Ne tvrdim da je svaki čovjek u sistemu neposredno kriv, ali mora postojati neko ko će reći: "Ovdje osjećam moralnu odgovornost i više ne mogu da obavljam ovaj posao".

Da li je, dakle, najveći problem izostanak odgovornosti?

- To je veliki dio problema. Poslije tragedije na Cetinju hiljade građana tražile su ostavke, ali niko u sistemu nije podnio ostavku. Još je gore kada oni od kojih se traži odgovornost na najbrutalniji način napadaju kritičare.

Tako je postupano i prema neformalnoj grupi "Kamo sjutra?". Njeni članovi su satanizovani i prozivani samo zato što su tražili odgovornost. A zahtjev za odgovornošću nije napad na državu – on je pokušaj da država bude bolja i sposobnija da zaštiti svoje građane.

"Budućnost" se nekada voljela i poslije posljednjeg zvižduka

Naš sagovornik se prisjetio vremena kada odlazak na utakmicu "Budućnosti" nije počinjao na stadionu, niti se završavao sa posljednjim sudijskim zviždukom. Društvo se okupljalo mnogo ranije, najčešće u "Kamelotu" ili "Radovču", uz pivo, krompiriće i duge razgovore o timu, igračima i šansama podgoričkog kluba.

– Kada bi "Budućnost" izgubila važnu utakmicu, po dva ili tri dana bili smo utučeni. Kada bi pobijedila, euforija bi trajala danima. Sjedjelo se na kafi i pričalo kako je ko igrao, šta je moglo bolje i šta nas čeka u narednom meču. Čini mi se da danas nedostaje upravo ta vrsta emocije – kazao je Đuričković.

Prema njegovim riječima, rezultat jeste bio važan, ali nije predstavljao suštinu navijačke priče. Najveću vrijednost imali su osjećaj pripadnosti, zajednički rituali i vjera da mali klub, nošen energijom grada, može savladati mnogo većeg protivnika. Upravo je takva atmosfera uoči duela sa "Deportivom" stvorila jedno od najupečatljivijih poglavlja u novijoj navijačkoj istoriji Podgorice.

Zbog čega i dalje vjerujete da se stvari mogu promijeniti?

- Zato što mislim da stvarno možemo da ih promijenimo. Ako čovjek ne vjeruje da nešto može biti bolje i da svojim djelovanjem može nešto promijeniti, onda ne vidim smisao društvenog angažmana.

Promjena uvijek ima cijenu i neko tu cijenu mora platiti. Posljednjih pet godina ljudi u Crnoj Gori su razočarani, bez obzira na to za koju partiju glasaju. Za neke je to bio period šoka, depresije i nervoze, a za druge prilika za revanšizam i dokazivanje.

Možda sada sazrijeva svijest da je došlo vrijeme da svi stanemo, stavimo prst na čelo i zapitamo se kako da postavimo stvari tako da funkcionišu. Što se prije oslobodimo zadrtih ljudi koji zauzimaju ogroman javni prostor promovišući ono za šta je bezbroj puta pokazano da je pogrešno, to će Crnoj Gori biti bolje.

Ovaj tekst predstavlja transkript radijske emisije čija je proizvodnja podržana sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, koja raspodjeljuje Agencija za audio-vizuelne medijske usluge.

Prethodne emisije naći ćete na LINKU

Preuzmite našu aplikaciju