Darmanović za "Dan": Pomirenje ne smije biti proizvod jedne partije

Poruka o spremnosti na pomirenje sama po sebi je dobra, ali deklaracija koja treba da prevaziđe duboke društvene podjele ne bi smjela nastati tako što će jedna partija napisati tekst i ponuditi ga ostalima na potpis. Da bi dokument imao širi legitimitet i trajao duže od jednog političkog mandata, morao bi biti rezultat javnog i uključujućeg procesa, smatra koordinatorka komunikacija u Građanskoj alijansi Danijela Darmanović.

– Umjesto da jedna partija formuliše tekst i onda ga nudi ostalima na potpis, deklaracija bi trebalo da bude zajednički proizvod nastao kroz širi proces, uz učešće nezavisnih istoričara, manjinskih zajednica i civilnog sektora. To ne garantuje konsenzus, ali mijenja karakter dokumenta iz partijske inicijative u širi društveni akt, koji ima veće šanse da preživi promjenu vlasti – kazala je Darmanović za "Dan".

Nova srpska demokratija najavila je da priprema političku deklaraciju o pomirenju i zajedništvu u evropskoj Crnoj Gori, zasnovanu na porukama koje je lider te stranke Andrija Mandić uputio na obilježavanju 150 godina od Bitke na Fundini. Dokument bi uskoro trebalo da bude upućen Skupštini Crne Gore.

Šta bi deklaracija morala da sadrži kako bi predstavljala stvaran korak ka pomirenju, a ne samo političku poruku?

– Morala bi da sadrži konkretne mehanizme, a ne samo načelne formulacije: tijelo ili postupak za praćenje primjene, vremenski okvir i jasno navedena pitanja koja se adresiraju, umjesto uopštenih fraza o "zajedništvu", koje mogu značiti sve i ništa. Podjednako je važno predvidjeti šta se dešava ako se deklaracija ne poštuje, odnosno ko snosi odgovornost za kršenje preuzetih obaveza. Bez toga dokument ostaje politička izjava namjere, koliko god dobronamjerno bio formulisan – kazala je Darmanović.

Ona ukazuje da deklaracija pravno ne može stvoriti ništa novo mimo prava i načela koja već garantuje Ustav Crne Gore.

– Ona u najboljem slučaju može biti politički čin kojim se postojeća ustavna načela javno potvrđuju. To bi trebalo jasno i nedvosmisleno da stoji u samom tekstu – naglasila je Darmanović.

Da li bi usvajanju dokumenta morala da prethodi javna rasprava sa nevladinim organizacijama, predstavnicima manjina i istoričarima?

– Da. Poruka o spremnosti na pomirenje je sama po sebi dobra, ali put do nje trebalo bi da bude drugačiji od najavljenog. Širi proces ne garantuje da će svi biti saglasni, ali dokumentu daje društveni, umjesto isključivo partijskog karaktera – odgovorila je ona.

Kako spriječiti da podrška deklaraciji ili protivljenje njenom sadržaju postanu politički test?

– Taj rizik je najveći kada tema pomirenja dolazi iz jednog političkog centra uoči izbora, jer se lako čita kao taktički potez i pretvara u pitanje lojalnosti, umjesto u raspravu o suštini. Zato inicijativa od početka mora imati širu, međustranačku podršku. Neophodno je i javno razdvojiti kritiku sadržaja dokumenta od navodnog "protivljenja pomirenju". To su dvije različite stvari koje se u polarizovanoj javnosti često namjerno izjednačavaju radi dnevnopolitičke dobiti – istakla je Darmanović.

Može li u Crnoj Gori doći do stvarnog pomirenja bez otvaranja najosjetljivijih pitanja, poput identiteta, jezika i različitog tumačenja istorije?

– Teško, jer izbjegavanje suštinskih spornih tačaka donosi samo privremeno smirivanje tona, a ne stvarnu promjenu odnosa. Istovremeno, otvaranje svih pitanja odjednom, bez pripreme i povjerenja, nosi rizik dodatne radikalizacije. Realniji pristup je postepeno suočavanje sa spornim temama kroz formate koji uživaju povjerenje više strana, a ne jednostrano rješenje koje dolazi od jednog aktera – zaključila je Darmanović.