EU između bezbjednosti granica i humanosti: Nije krivo more

Piše: Nikola Banićević

Na malom čamcu koji je krajem juna ove godine napustio Gambiju bilo je oko 190 ljudi. Krenuli su prema Evropi, prema Kanarskim ostrvima, sa onim što su mogli ponijeti sa sobom i sa nadom da će negdje početi drugačiji život. More je, međutim, imalo drugačiji plan. Dani su prolazili, hrane i vode bilo je sve manje, a čamac je nastavio da luta. Kada su ih konačno spasioci pronašli kod obale Mauritanije, samo 38 ljudi bilo je živo. Za ostale je put prema Evropi završio u moru. Među preživjelima bila je žena koja je ljekarima ispričala da je tokom putovanja gledala kako ljudi gube živote pred očima. Dva dječaka iz Senegala stigla su bez ijednog člana svoje porodice. Za njih je put prema Evropi završio gubitkom svega što su imali. Seuta je danas ista nada i isti cilj, a druga granica i ruta.  

EU je upravo počela primjenu novog Pakta o migraciji i azilu, čija je jedna od osnovnih ideja da države na spoljnim granicama ne mogu same nositi teret migracionog pritiska. Predviđen je mehanizam solidarnosti kroz koji bi članice trebalo da dijele odgovornost prihvatom dijela migranata, finansijskom pomoći ili operativnom podrškom. Na papiru postoji evropsko rješenje. U političkoj stvarnosti, međutim, ponovo se pojavljuje stara EU, ona u kojoj države na spoljnim granicama smatraju da su ostavljene same, dok države u unutrašnjosti strahuju da će posljedice migracionog pritiska prije ili kasnije stići do njihovih gradova. Seuta zato nije samo španski problem. Ona je test evropske solidarnosti.

Bilo bi pogrešno ovu priču svesti samo na bezbjednost evropskih država. Sa druge strane ograde nalazi se čovjek. Mladić koji vjeruje da će u EU pronaći posao. Majka koja želi sigurniju budućnost za dijete. Čovjek koji bježi od rata, nasilja ili političke represije. Ali i osoba koja jednostavno želi da živi bolje nego što može u zemlji iz koje dolazi. Svako ko traži azil mora imati mogućnost da njegov zahtjev bude razmotren, uz poštovanje međunarodnog prava i zabrane vraćanja osobe tamo gdje bi joj život ili sloboda bili ozbiljno ugroženi. Zato evropska migraciona politika mora istovremeno biti čvrsta i humana. Granica mora postojati, ali ona ne smije postati prostor izvan prava.

Nikola Banićević

Privatna arhiva

Država ima legitimno pravo da kontroliše ko ulazi na njenu teritoriju, da se suprotstavi krijumčarskim mrežama i vrati one koji nemaju pravni osnov za ostanak. Ali isto tako ima obavezu da zaštiti one koji imaju pravo na međunarodnu zaštitu. To nije kontradikcija. To je evropska pravna država. Istovremeno, problem masovne i nekontrolisane migracije ne treba romantizovati. Veliki i iznenadni priliv ljudi može opteretiti centre za prihvat, zdravstveni sistem, lokalnu administraciju i policiju. Može proizvesti osjećaj nesigurnosti među stanovništvom, posebno kada država ne može jasno objasniti ko ulazi i ko ima pravo da ostane. Postoji i bezbjednosna dimenzija. Krijumčari mogu organizovati masovne prelaske i širiti dezinformacije. U određenim okolnostima migracioni pritisak može postati i instrument političkog pritiska između država. Zbog toga migracija više nije samo socijalno pitanje. Ona je postala pitanje nacionalne i evropske bezbjednosti.

Migracija će ostati jedna od velikih tema evropske politike. Ratovi, ekonomske razlike, politička nestabilnost, demografski trendovi i klimatske promjene nastaviće da proizvode migracione pritiske. Zato EU ne može birati između dvije krajnosti, ideje da granice gotovo ne postoje i ideje da je svaki migrant potencijalna prijetnja. Potrebna je treća politika: kontrolisana granica, efikasan sistem azila, jasna odluka o tome ko ima pravo na zaštitu, dostojanstven tretman ljudi koji zaštitu traže, efikasni i zakoniti povraci onih koji nemaju pravo da ostanu, borba protiv krijumčarskih mreža i, prije svega, stvarna podjela odgovornosti među članicama.

(VIDEO) Migracije kao ključni geopolitički fenomen i izazov savremenog svijeta

Iza svake migrantske statistike postoji čovjek. Ali iza svake granice postoji država. Ozbiljna politika mora imati hrabrosti da vidi i jedno i drugo. Hoće li biti samo zidovi koji zaustavljaju ljude ili granice iza kojih i dalje postoje pravo, odgovornost i ljudsko dostojanstvo? Na jednoj strani je pravo države da zaštiti svoju teritoriju. Na drugoj je pravo čovjeka da traži sigurnost i bolji život. A između te dvije granice nalazi se prava granica EU, njena sposobnost da u vremenu sve većih migracionih pritisaka ostane istovremeno sigurna, humana i jedinstvena.

Autor je doktor političkih nauka i predavač na UDG