Florijan Biber za "Dan": Crna Gora je lider u regionu jer su svi ostali zaglavljeni

Dok se u Podgorici i Briselu 2028. sve češće pominje kao realan rok za pristupanje Evropskoj uniji, naš sagovornik upozorava da Crna Gora status lidera na putu ka EU više duguje zastoju susjeda nego suštinskim iskoracima domaće političke elite. U vrijeme kada je Evropskoj komisiji očajnički potrebna uspješna priča, postavlja se pitanje da li je na djelu stvarna reformska energija ili samo još jedan ciklus površnih promjena koje služe za održavanje političke stabilnosti bez demokratske osnove.

Profesor Univerziteta u Gracu i koordinator BiEPAG-a za naš list govori o skepticizmu ključnih evropskih metropola i opasnostima od simuliranih reformi koje se mogu vratiti kao bumerang, te o tome zašto organizovani kriminal decenijama opstaje uz prećutnu podršku bezbjednosnih struktura. Biber daje dijagnozu trenutnog političkog trenutka, analizirajući kapacitet novih elita da izgrade institucionalnu državu koja se neće oslanjati na trgovinu nacionalnim osjećanjima, već na vladavinu prava.

Crna Gora je ponovo u centru pažnje kao "lider proširenja", pri čemu zvaničnici i u Briselu i u Podgorici sve češće pominju 2028. godinu kao realan datum pristupanja. Iz Vaše perspektive, da li je ovo stvarni zaokret u dinamici, ili samo još jedan ciklus simuliranih reformi koji se koristi za održavanje stabilokratija na Balkanu?

Crna Gora je predvodnik ne zato što joj tako dobro ide sa reformama, već zato što su svi ostali na Zapadnom Balkanu zaglavljeni i ne ostvaruju veliki napredak. Za EU, a posebno za Evropsku komisiju, važna je priča o uspjehu, a Crna Gora, barem na papiru, stoji bolje od ostatka regiona. Jasno je da su mnoge reforme samo na papiru i da nedostaje njihova primjena. To ne znači da je pridruživanje do kraja decenije nerealno ili nemoguće. Međutim, to će zahtijevati ubjeđivanje država članica EU, jer su one te koje moraju ratifikovati sporazum o pristupanju. Tu sam zabrinut. Na kraju krajeva, Francuska je skeptična prema proširenju uopšte i duboko je podijeljena. Politička dinamika morala bi da se promijeni nakon sljedećih predsjedničkih izbora kako bi ratifikacija bila vjerovatna. Naravno, teško je zamisliti da Francuska podržava proširenje sa predsjednikom iz redova ekstremne desnice. I neke druge zemlje takođe bi mogle blokirati proširenje, poput Holandije, a trenutno je malo istinskih i entuzijastičnih pobornika proširenja. Čak ni Njemačka ne podržava proširenje kao nekada. Dakle, da bi proširenje uspjelo za Crnu Goru, ona će morati da ubijedi skeptike u državama članicama, a to će najbolje funkcionisati ako zaista sprovede reforme i pokaže snažne rezultate. Površne reforme mogle bi se vratiti kao bumerang i naštetiti Crnoj Gori. Konačno, to će zavisiti od šire političke konstelacije. Ako bi se Island pridružio procesu proširenja, "proširenje u paketu" sa Crnom Gorom i Islandom moglo bi olakšati stvar državama članicama EU.

Često ste kritikovali Zapad zbog podrške liderima koji garantuju mir, ali žrtvuju demokratiju. Prepoznajete li rađanje novog oblika stabilokratije u trenutnoj konstelaciji moći u Crnoj Gori, gdje se populistički ekonomski potezi koriste kao paravan za izbjegavanje suštinskih reformi u pravosuđu?

Nažalost, stabilokratija nije mrtva, dobro se drži. Zaista, mislim da su u slučaju Crne Gore mnogi EU partneri, posebno Evropska komisija, srećni što mogu da zažmure na oba oka kako bi se držali regionalne priče o uspjehu kada postoji malo alternativa. Rekao bih da je problem veći u Albaniji, gdje Edi Rama ima potpunu kontrolu i uspio je da dobije relativno malo kritika zbog svog cilja da uvede zemlju u EU i zbog toga što je duhovitiji i vještiji u komunikaciji sa zapadnim liderima, tako da oni vole da ignorišu domaće probleme. Crna Gora za mene nije stabilokratija, jer to podrazumijeva nedemokratsku vlast. Međutim, u Crnoj Gori je izazov površna reforma bez dubine.

Nedavni izvještaji francuskog OFAST-a ukazuju na to da se balkanski karteli infiltriraju u lučke platforme na Jadranu, uključujući Bar. Kako tumačite činjenicu da se sektor bezbjednosti na Balkanu često čini kao nemoćan protiv kriminalnih struktura – da li je riječ o nedostatku kapaciteta, ili, možda, o političkoj zaštiti koja ostaje duboko ukorijenjena?

–Širom regiona, organizovane kriminalne grupe ne bi mogle da napreduju bez prećutne podrške mnogih političkih lidera i bezbjednosnih struktura. Ove veze često traju decenijama i, prema tome, uglavnom je nedostatak volje, a ne kapaciteta, osnovni uzrok. Ako pogledate Srbiju, gdje su veze između organizovanog kriminala i Vučićevog režima očigledne, dok je u drugim slučajevima to možda manje izraženo na samom vrhu, ali i dalje ostaje snažno povezano sa mnogim političkim elitama i drugim državnim strukturama.

Crna Gora je dugo promovisana kao uspješan model multietničkog društva. Međutim, polarizacija je danas dublja nego ikada. Vjerujete li da trenutna politička elita ima kapacitet da izgradi državu koja se neće oslanjati na trgovinu nacionalnim osjećanjima, već na snagu institucija?

– Sve u svemu, izborni uspjeh PES-a sugerisao je da je većini građana dosta politike identiteta. Paradoks je u tome što partije nastavljaju da koriste identitetska pitanja da bi pridobile glasače i koriste polarizaciju. Najbolji način da se smanji uticaj polarizujućeg nacionalizma svakako su jače nezavisne institucije koje svim građanima daju osjećaj vlasništva nad državom. Nadalje, uspješan zajednički projekat, poput članstva u EU, može se iskoristiti za smirivanje polarizacije; na kraju krajeva, svi prethodni veliki zaokreti, kao što su nezavisnost ili članstvo u NATO-u, bili su polarizujući. Članstvo u EU ima šansu da to smanji. Sposobnost stvaranja više građanske države takođe zavisi od regionalnog konteksta. Što je region više polarizovan i ako je nacionalistički antagonizam visok, Crnoj Gori je teže da to ignoriše.