I kada gledamo ka Evropi, vidimo samo prošlost

Umjesto da sveukupni kapaciteti državne administracije, parlamenta i političkih partija, budu do kraja stavljeni u službu ispunjavanja evropskih mjerila i finalnog zatvaranja pregovaračkih poglavlja sa Evropskom unijom, crnogorska politička scena ponovo klizi u dobro poznatu arenu nacionalnih razgraničavanja, istorijskih revizija i identitetskih trvenja.

Praksa istovremeno pokazuje da su, iako su tokom konstituisanja 44. Vlade ključni akteri parlamentarne većine svečano obećali da će ideološka pitanja koja dijele društvo biti arhivirana u korist ekonomskog standarda i ubrzanja puta ka Briselu, to bila samo obećanja koja realnost demantuje iz dana u dan. Dilema je sve manje – što se više približavamo formalnom članstvu u EU, to glasnije i strastvenije govorimo o temama iz prošlosti, a ironija je u tome što te teme najžešće otvaraju upravo sadašnji i doskorašnji konstituenti vladajuće koalicije.

Da su se deklarativno zaklinjali u evropsku agendu i da su poklekli pred izazovom partijskog i etničkog pozicioniranja, pokazuje nizanje poteza i izjava lidera političkih partija. Demokratska narodna partija i njen lider Milan Knežević kontinuirano insistiraju na ustavnim izmjenama kojima bi se srpski jezik normirao kao službeni, uvođenju trobojke iz 1905. godine kao narodne zastave, te olakšavanju sticanja dvojnog državljanstva. Zbog nepostojanja saglasnosti o ovim zahtjevima unutar same Vlade, Kneževićev DNP je već uslovljavao i najavljivao izlazak iz izvršne vlasti, šaljući poruku da su mu identitetski temelji ispred koalicionih funkcija. Na to se nadovezuju i inicijative za lokalno otpriznavanje nezavisnosti Kosova u opštinama gdje reformske snage dijele vlast s nacionalnim partijama.

S druge strane nacionalnog spektra, etnički narativ podjednako snažno podgrijavaju i predstavnici albanskih partija u vlasti. Potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj nedavno je uzburkao javnost izričitom objavom na društvenim mrežama da je "Ulcinj bio, da jeste i da će uvijek biti albanski grad", što je izazvalo oštre reakcije i otvorilo pitanje narušavanja građanskog koncepta države direktno s najviših državnih adresa. Na to se nadovezao i potpredsjednik Skupštine Nikola Camaj, koji je u skupštinskim i javnim istupima, ali i na društvenim mrežama, relativizovao sporne simbole poput karata takozvane velike Albanije i fotografisanja sa simbolom dvoglavog orla, poručivši da je "dvoglavi orao balkanski" i da funkcioneri treba da promovišu sopstvene nacionalne specifičnosti. Na istoj liniji oštrih etničkih međa nastupaju i pojedini predstavnici Bošnjačke stranke, koji kroz optužbe za osporavanje njihovog identiteta i poruke da je "građanska Crna Gora na ispitu" redovno koristi nacionalnu kartu za konsolidaciju sopstvenog biračkog tijela.

U centru ove nove identitetske bure našao se i predsjednik Nove srpske demokratije i šef parlamenta Andrija Mandić, čiji je govor na svečanosti povodom godišnjice Bitke na Fundini pokrenuo novi talas političkih previranja i različitih tumačenja istorije. Međutim, predstavnik NSD-a Mirko Miličić ističe da su poruke s ovog skupa naišle na snažno odobravanje širom države, posebno među srpskim narodom, te da se one već oblikuju u konkretan politički dokument – deklaraciju o pomirenju i zajedništvu u evropskoj Crnoj Gori.

Miličić najavljuje da će se ovaj dokument uskoro naći u skupštinskoj proceduri sa ciljem da trasira novi put saradnje, međusobnog uvažavanja i povjerenja među svim narodima i građanima. Prema njegovim riječima, temeljna poruka buduće deklaracije jeste da je Crna Gora zajednička kuća svih i da različitosti ne smiju biti prijetnja, već bogatstvo, uz jasan stav da drugačija viđenja istorije više ne smiju rađati trajna politička neprijateljstva.

Sudeći prema reakcijama i žustrim raspravama na društvenim mrežama, ova inicijativa bi, umjesto proklamovanog pomirenja, mogla dovesti do novih, dubokih podjela – ovoga puta unutar samog srpskog nacionalnog korpusa u Crnoj Gori. Dok jedan dio javnosti u deklaraciji vidi pragmatičan i prijeko potreban iskorak ka institucionalnom pozicioniranju, kritičari oštro poručuju da je riječ o kompromisu i relativizaciji srpskog identiteta zarad očuvanja koalicionog mira, što prijeti da dodatno fragmentiše srpsko biračko tijelo.

Jedna od temeljnih poruka deklaracije biće da je Crna Gora zajednička država svih njenih građana i da različitosti ne predstavljaju prijetnju, već bogatstvo našeg društva. Slobodno ispoljavanje srpskog, crnogorskog i svih drugih nacionalnih i kulturnih identiteta ne smije se graditi na osporavanju ili negiranju bilo koga drugog. Svako ima pravo na sopstveni identitet i niko više ne smije biti posmatran kao manje vrijedan ili manje pripadajući Crnoj Gori zato što pripada određenom narodu, govori određenim jezikom, ispovijeda određenu vjeru ili njeguje kulturne i istorijske veze sa drugim zemljama.

Važan dio deklaracije biće i stav da različita viđenja i sjećanja na pojedine istorijske događaje ne smiju biti razlog za trajno političko neprijateljstvo među današnjim generacijama.

Pogled mora biti okrenut ka zajedničkoj evropskoj budućnosti, jer ona pripada svima i upravo ona pokazuje kako da se obuhvate sve različitosti. Dijalog i dogovor su temelj trajnih promjena i ozdravljenja društva. O budućnosti Crne Gore odlučivaće se u Crnoj Gori, uz istovremeno njegovanje najboljih odnosa sa svim istorijski bliskim i prijateljskim zemljama i narodima. Građani Crne Gore imaće priliku da se upoznaju i s drugim važnim i zdravim idejama koje će biti sastavni dio ove deklaracije za koju se očekuje da će imati istorijski značaj za zemlju i otvoriti prostor za novu političku kulturu zasnovanu na poštovanju, dijalogu i dogovoru.

Da li će ova deklaracija zaista poslužiti za smirivanje decenijskih tenzija ili će skupštinska debata o njoj pretvoriti parlament u još jednu arenu za zatezanje odnosa, u trenutku kada Brisel očekuje isključivo reformske rezultate, zabrinuto se pitaju građani koji umjesto evropske perspektive, po ko zna koji put, gledaju reprizu sopstvene prošlosti.