Igre na Pacifiku

Piše: Nikola Banićević 

Sjeverni Pacifik, mart 1968. godine, u blizini 40. stepena sjeverne geografske širine i 180. meridijana. Kapetan sovjetske nuklearne podmornice K-129, Vladimir Ivanovič Kobzar, odvodi je u mračne dubine okeana. Sa njom je otišlo 98 članova posade, tri nuklearne balističke rakete i neke od najbolje čuvanih vojnih tajni Kremlja. Direktor CIA William E. Colby šest godina priprema operaciju "Arizona". Da bi je prikrio, angažovao je milijardera Howarda Hughesa za izgradnju specijalnog broda *Glomar Explorer*, predstavljenog javnosti kao istraživačka platforma za eksploataciju minerala. Izvučen je prednji dio trupa podmornice, u kojem su pronađena tijela šestorice mornara. Sovjetska nuklearna tajna zauvijek je ostala 5.000 metara duboko u okeanu.

Vašington smatra da je svijet ušao u novu fazu globalnog nadmetanja, u kojoj dosadašnja pravila nuklearnog odvraćanja više nijesu dovoljna. Zato Pentagon priprema posebnu Nuclear Strategy Review, integrisanu u novu Nacionalnu odbrambenu strategiju. Njome se razmatra povećanje broja raspoređenih strateških bojevih glava, mogućnost brzog aktiviranja rezervnih kapaciteta, nastavak modernizacije nuklearne trijade kroz sistem Sentinel, podmornice klase Columbia i bombardere B-21 Raider, kao i jačanje sposobnosti za regionalno nuklearno odvraćanje. Istovremeno, sve veću ulogu u strateškom planiranju dobijaju hipersonično oružje, vještačka inteligencija, sajber kapaciteti i svemirski sistemi, koji postaju sastavni dio savremenog koncepta odvraćanja.

Nikola Baićević

Privatna arhiva

Fokus više nije na redefinisanju uloge nuklearnog oružja, već na prilagođavanju američke strategije bezbjednosnom okruženju koje se iz temelja promijenilo. Ključni razlog za ovu promjenu jeste procjena da se SAD prvi put nakon završetka Hladnog rata mogu suočiti sa istovremenim strateškim izazovom dvije nuklearne supersile. Tokom prethodnih decenija američka nuklearna strategija bila je oblikovana prvenstveno odnosima sa Moskvom. Danas se u Vašingtonu polazi od pretpostavke da kineski ubrzani razvoj nuklearnih kapaciteta, modernizacija ruskog arsenala i rastuća nestabilnost međunarodnog sistema zahtijevaju potpuno novi koncept odvraćanja. Upravo zbog toga u središte nove strategije dolazi koncept "two-peer deterrence" – sposobnost da SAD istovremeno odvraćaju dvije nuklearne supersile. To nije samo promjena vojne terminologije. To predstavlja najznačajniji zaokret u američkom strateškom razmišljanju još od završetka Hladnog rata. Narodna Republika Kina u posljednjih nekoliko godina postala je glavni faktor koji mijenja američke procjene. Dok je nekada smatrana regionalnom silom sa ograničenim nuklearnim kapacitetima, danas ubrzano razvija interkontinentalne rakete, nove silose, podmorničke snage i hipersonično oružje. U budućnosti se ne može planirati odvraćanje isključivo prema Ruskoj Federaciji, jer bi svaka ozbiljna kriza u Indo-Pacifiku mogla istovremeno zahtijevati i održavanje pune nuklearne spremnosti prema Moskvi. To, međutim, ne znači da ruska prijetnja gubi na značaju. Naprotiv, ona će i dalje ostati ključni nuklearni rival.

Za Evropu su implikacije ove strategije izuzetno značajne. Ukoliko američka pažnja bude sve više usmjerena prema Indo-Pacifiku, evropski saveznici moraće preuzeti veći dio odgovornosti za sopstvenu bezbjednost. To se već odražava kroz povećanje izdvajanja za odbranu, razvoj evropske vojne industrije i sve intenzivnije rasprave o ulozi francuskih i britanskih nuklearnih snaga u ukupnoj strategiji NATO-a. Iako će američki nuklearni kišobran ostati ključni stub odvraćanja, Vašington jasno šalje poruku da Evropa više ne može svoju bezbjednost zasnivati na pretpostavci da će se američki resursi prvenstveno koncentrisati na evropsko ratište.

Nemirne vode Baltika

Možda je upravo u tome najvažnija poruka nove američke strategije. Ona nije samo odgovor na rast kineske moći ili rusku agresivniju bezbjednosnu politiku. Ona predstavlja priznanje da je završena era u kojoj je međunarodni poredak bio zasnovan na relativno stabilnoj bipolarnoj nuklearnoj ravnoteži. Današnji svijet postaje multipolaran, tehnološki složeniji i znatno nepredvidiviji.

Autor je doktor političkih nauka i predavač na UDG