Nauka i političke igre​

Piše: Nikola Banićević

U Pehotnaja ulici u Moskvi, u jednom stanu na petom spratu drugog solitera, neprestano je zvonio telefon. Nije bilo nikoga da se javi. Najvažniji sovjetski nuklearni naučnik, Valerij Legasov, toga dana nije se pojavio na poslu u Institutu "Kurčatov", ustanovi u kojoj je godinama bio simbol nuklearne ekspertize. Nakon sumnji da mu se nešto dogodilo, dvoje kolega se uputilo ka njegovom stanu. Tamo je već od ranog jutra, tog 27. aprila 1988. godine, zavladala tišina koja je govorila više od hiljada stranica zvaničnih izvještaja. Tog dana, nuklearni fizičar pronađen je mrtav. U danima koje su prethodili njegovoj smrti, Legasov je provodio sate uz magnetofon, snimajući lične bilješke i svjedočanstva o stvarnim uzrocima černobiljske katastrofe. Govorio je o tehničkim propustima, ali i o pritiscima vlasti koje je trpio mjesecima. Iza njega nisu ostali samo naučni radovi i državni ordeni, ostale su i magnetofonske trake, svojevrsni testament naučnika koji je pokušao razumjeti koliko nuklearni programi mogu biti opasni po čovječanstvo. Lična tragedija Legasova ostala je na marginama istorije, u političkoj tišini, kao svjedočanstvo straha.

Brod "Postale" plovio je Tirenskim morem. Para koja je ostajala za njim bila je sumaglica u kojoj će u martu 1938. godine misteriozno nestati italijanski fizičar Etore Majorana. Nije bio čovjek nuklearne bombe, ali je pripadao generaciji koja je postavila matematičke temelje na kojima je ta bomba kasnije postala moguća. Njegov ključni doprinos kasnijem razvoju nuklearne bombe bio je teorija "Majorana fermioni". Nestao je bez traga tokom putovanja između Napulja i Palerma. Za razliku od Legasova, koji je iza sebe ostavio svjedočanstva o sistemu koji ga je slomio, Majorana je ostavio samo nekoliko pisama. Jedno koje je ličilo na oproštajno i drugo u kojem je nagovijestio da se predomislio. Njegov nestanak nikada nije razriješen, ostavljajući otvoreno pitanje koje i danas lebdi nad Tirenskim morem i istorijom nauke: da li naučnici ponekad nestaju pod teretom znanja koje svijet još nije spreman da razumije?

Nikola Banićević

Privatna arhiva

Krajem februara ove godine nestao je general Vilijam Nil Mekkasland. Obavljao je posao direktora nekoliko agencija za konstruisanje letjelica i aerodizajn, dok je u jednom od izvještaja u Vikiliksu naznačeno da je bio uključen i u istraživanja u vezi sa NLO. Ovo je samo jedan od niza slučajeva, počev od 2023. godine, u kojima je više osoba povezanih sa radom na nuklearnom oružju, aero i NASA programima nestalo ili umrlo pod neobjašnjivim okolnostima. Iz Bijele kuće je saopšteno da će administracija tražiti informacije od nadležnih organa i detaljne izvještaje. Nestali naučnici su uglavnom radili u američkim istraživačkim ustanovama kao što su Nacionalna laboratorija Los Alamos, Laboratorij NASA za mlazni pogon i MIT Naučni centar za razvoj plazme i fuzije, što pokreće nagađanja o mogućoj špijunaži ili sigurnosnim propustima. Događaji su obavijeni velom tajne, a do okončanja zvaničnih istraga ostaje prostor za mnoga nagađanja da je njihova smrt ili nestanak proizvod sabotaže.

Na kraju, ono što povezuje Majoranu, Legasova i savremene nuklearne kontroverze nije sama nauka, već način na koji društva i države žive s njom. U jednom slučaju, naučnik nestaje bez traga i ostavlja prazninu koju istorija nikada ne popunjava, dok u drugom naučnik ostavlja svjedočanstvo koje razotkriva sistem, ali ga ne može promijeniti bez lične cijene. Američka i teheranska priča postaje predmet stalne interpretacije, sumnje i strateškog nadmetanja.

Od Tirenskog mora, preko Moskve, teheranskih ulica, do SAD vlada ista matrica. Nauka nikada nije samo nauka kada ulazi u prostor moći. Ona postaje pitanje povjerenja, kontrole i straha od onoga što znanje može da proizvede. A između tih tačaka ostaje otvoreno pitanje koje nijedna epoha nije do kraja zatvorila: da li mi upravljamo naukom, ili ona, kroz naše strahove i odluke, upravlja nama?

(Autor je doktor političkih nauka, predavač na Humanističkim studijama UDG)

Kada svemir čuje nemir