Pazi, Miki, metak – hvala, Ervine, spasio si me

Svi su bili protiv, niko nije bio pitan, a odluka je ipak postala državna. Niko nije napustio vlast, uskratio podršku Vladi, niti zatražio smjenu Ervina Ibrahimovića. Osude su bile glasne, ali su fotelje bile glasnije.

U Spajićevoj vladi više ne važi engleska riječ everything, već nova kovanica ERVINTHING. Sve je Ervin odlučio, sve je Ervin potpisao, za sve je Ervin kriv – dok premijer, naravno, ništa nije znao.

To nije samo igra riječi. To je model vladanja.

Bilo bi, međutim, pogrešno Ibrahimovića predstaviti samo kao Spajićev politički pancir. Njemu takav raspored u potpunosti odgovara. Dok premijer bježi od odgovornosti, Ibrahimović dobija prostor da sprovodi politiku blisku svom političkom putu, programu Bošnjačke stranke i ideološkom krugu kojem pripada. On političke metke ne prima besplatno. Zauzvrat dobija stepen samostalnosti kakav, izgleda, nemaju ni mnogo snažniji činioci vladajuće koalicije.

To je pokazao i angažovanjem Ranka Krivokapića, nekadašnjeg predsjednika Skupštine, bivšeg ministra vanjskih poslova i dugogodišnjeg lidera SDP-a, na visokom savjetničkom mjestu u Ministarstvu vanjskih poslova. Iz PES-a su saopštili da Spajić nije znao za imenovanje, nazvali ga neprihvatljivim i najavili da će Ibrahimović biti pozvan na razgovor. I šta se dogodilo? Ništa. Krivokapić je ostao, Ibrahimović je ostao, a premijerovo neznanje ponovo je poslužilo kao zamjena za odgovornost.

Ibrahimović je objasnio da premijer nije ni morao da zna jer je izbor savjetnika njegovo autonomno pravo. Upravo ta rečenica otkriva suštinu odnosa u Vladi. Ministar ne krije da koristi prostor koji mu je ostavljen, već ga pretvara u sopstvenu političku teritoriju.

Tako je bilo i kada je Ibrahimović najavio podršku Kosovu za članstvo u Savjetu Evrope. Andrija Mandić je tvrdio da je ministar postupio jednostrano i bez odluke Vlade, dok je potpredsjednik Vlade Filip Ivanović objasnio da ministar vanjskih poslova neke odluke, uključujući glasanja u međunarodnim organizacijama, može donositi samostalno.

Još slikovitiji primjer bio je dolazak hrvatskog ministra Gordana Grlića Radmana na školski brod "Jadran". Ibrahimović je predstavnika države koja taj brod otvoreno svojata, doveo upravo na predmet spora. Grlić Radman je posjetu iskoristio da "Jadran" nazove hrvatskim brodom i njegov povratak u Split predstavi kao cilj.

Kabinet Milatovića: Prisustvo obilježavanju “Oluje” nije državna obaveza Crne Gore

Prilikom ukrcavanja hrvatski general iz delegacije odao je počast crnogorskoj zastavi, dok je Grlić Radman prošao bez tog gesta. General je pokazao poštovanje prema zastavi države na čiji je vojni brod stupio. Ministar države koja ga potražuje nije.

Da li je Ibrahimović za takav presedan dobio saglasnost Vlade? Ako nije, zašto je ostao ministar? Ako jeste, zašto se Spajić sakrio iza njegove navodne samostalnosti?

Ista pitanja ostala su bez odgovora nakon povlačenja kandidature Crne Gore za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti UN za period 2026–2027. Kandidatura pripremana od 2008. godine povučena je bez ozbiljnog objašnjenja javnosti, a jedan od najvažnijih spoljnopolitičkih ciljeva pomjeren je za više od decenije.

Postoje, dakle, samo dvije mogućnosti. Ili Ibrahimović zaista samostalno vodi spoljnu politiku, što znači da Spajić ne kontroliše sopstvenu vladu, ili sve radi uz prećutnu ili otvorenu saglasnost premijera, dok priča o ministrovoj autonomiji služi kao politički zaklon.

U oba slučaja Ibrahimović dobija. Sprovodi politiku koja mu programski i ideološki odgovara, bira saradnike bez obzira na negodovanje partnera i jača svoj položaj kod međunarodnih saveznika. Spajić takođe dobija. Izbjegava odgovornost i zadržava stabilnost Vlade. Dobijaju i koalicioni partneri, jer javnim ograđivanjem čuvaju birače, a ostankom u vlasti čuvaju funkcije.