Bauk tehnokapitalizma

Piše: Vladimir Vuletić

Odrastao sam uz guslanje šezdesetosmaša o velikoj "studentskoj revoluciji" i njihovoj borbi za slobodu i društvenu pravdu. Tek mnogo kasnije, knjiga Ričarda Seneta "Kultura novog kapitalizma" pomogla mi je da shvatim kakve su bile najvažnije, mada nenameravane posledice te borbe. Pobuna je, ukratko, pomogla da se delegitimiše stari poredak socijalne države i tako širom otvore vrata neoliberalnom kapitalizmu. Neki od glavnih nosilaca pobune, kao što su Havijer Solana, Joška Fišer, Danijel Kon-Bendit, Anri-Levi, Andre Gliksman, ili oni koji su bili bliski pratioci tog pokreta poput Klintona, Blera, Šredera, a bilo ih je mnogo, kako u svijetu tako i u našoj zemlji, postali su tokom devedesetih godina prošlog vijeka ključne figure koje su dale politički i kulturni legitimitet neoliberalnoj ekonomskoj transformaciji.  

Kada danas posmatram takozvani studentski protest ne mogu da se otmem utisku da neki svjesno, a većina nesvjesno učestvuju u sličnom prljavom poslu demontaže postojećeg i raščišćavanju terena za neki novi vrli poredak. Svejedno da li se to novo društvo koje se tek pomalja naziva platformni kapitalizam, rentijerski kapitalizam, tehnofeudalizam ili kako god, svi koji o njemu pišu slažu se da on ugrožava demokratiju i slobodu izbora. Ukazuju kako se donošenje ključnih odluka ubrzano seli sa građana i državnih institucija na nekolicinu vlasnika digitalnih posjeda. Svi su saglasni da novi sistem funkcioniše oslonjen na nekoliko ključnih mehanizama. Na prvom mjestu to je algoritamska kontrola uma, gdje platforme zatvaraju korisnike u "mjehurove istomišljenika", čime se onemogućava kritičko mišljenje. Drugi je erozija političke debate, jer zatvorene platforme radi većeg angažmana nagrađuju ekstremizam i bijes, što vodi potpunoj polarizaciji društva i onemogućava bilo kakav razgovor i konsenzus. Ključni problem je u tome što su tehnološki giganti postali moćniji od država. Vlasnici platformi imaju moć cenzure bez ikakve pravne odgovornosti, dok građani nemaju nikakav demokratski mehanizam da ih kontrolišu. Najzad, neki ističu, da je tradicionalni građanski suverenitet zamijenjen "digitalnim kmetstvom" i da su ljudi svedeni na paket podataka koji se prodaje, dok je ekonomska pregovaračka moć potpuno izgubljena.

Vladimir Vuletić

Arhiva

Ukratko, postoji saglasnost da se svijet nalazi u stanju transformacije u kojoj tradicionalni oblici političkog organizovanja, kao što je parlamentarna demokratija, ubrzano gube legitimitet. Odgovor na ovu krizu neki traže u radikalnim lijevim i libertarijanskim alternativama. Zalaganje za neposrednodemokratske modele, studentske plenume, blokade institucija i rasparčavanje društva na male niše navodno autonomnih grupa kao što su "zborovi" slave se kao vrhunac antisistemskog otpora. Međutim, tu postoji ozbiljan paradoks – ovi pokreti ne ruše sistem već ga delegitimišu i pripremaju prostor za uspostavljanje novog oblika političke kontrole koji više odgovara globalnom tehnokapitalizmu ili tehnofeudalizmu.

Da bi se razumjelo kako radikalni lijevi aktivizam koji "plenumi" predstavljaju postaje nenamjeravani saučesnik digitalnog kapitala, treba podsjetiti na koncept "Katedrale", o kojem govore savremeni neodesničarski mislioci poput filozofa Nika Landa. Prema njegovom shvatanju, sadašnje društvo je pod kontrolom neformalnog, decentralizovanog ideološkog sistema koji reprodukuju univerziteti i akademska zajednica, mejnstrim mediji i državna administracija. On taj sistem naziva "Katedrala" jer služi kao moralno pokriće za širenje državnog nadzora koji ograničava ubrzanje tehnološkog razvoja i sprečava kapitalizam da se razvija u skladu sa sopstvenom logikom razvoja koja je nezavisna od ljudskih htijenja. Drugim riječima, univerziteti i država su ključne prepreke ubrzanju (akceleraciji) kapitalizma. Iz ove perspektive, ljevičarski plenumi su savršeni istorijski saveznik. Blokiranjem fakulteta i pretvaranjem naučnih institucija u poprišta neprekidnih ideoloških i političkih rasprava, oni efikasno uništavaju tradicionalni koncept univerziteta, a posebno državnih univerziteta. Suprotstavljajući državu i univerzitete oni razaraju njihov savez i tako potkopavaju "Katedralu", koja jedina stoji na putu ubrzanja kapitalizma.

Blokade univerziteta i sukobi s državom čiste teren za uspostavljanje novog umreženog političkog društva koji odgovara tehnokapitalizmu. Kada državni obrazovni aparat postane disfunkcionalan usled beskrajnih političkih debata, svako ko vrijedi, dobri studenti, vrhunski naučnici, inženjeri i programeri – oni koji zapravo pokreću materijalnu bazu – napustiće fakultete i potražiti mjesto u privatnim istraživačkim centrima koje finansiraju tehnooligarsi. Pod izgovorom otpora državni i navodnoj zaštiti autonomije, javni univerzitetski, ali i politički prostor se razara, a ekonomski prostor za privatne tehnološke monopole postaje neograničen.

Isti mehanizam važi i šire. Insistiranjem na razbijanju velikih političkih zajednica u male, izolovane niše navodno autonomnih grupa kao što su zborovi stvara se politički vakuum. Zagovornici ovog modela vjeruju da stvaraju zone oslobođene od moći države, a zapravo ostavljaju prazan politički prostor za djelovanje privatnih aktera. Nacionalna država je jedina s monopolom fizičke sile koja bi mogla da donese zakone protiv monopola velikih tehnoloških giganata. Kada se društvo raspadne na hiljade međusobno zavađenih mikrozajednica među kojima nema konsenzusa ni oko čega, zajednički otpor postaje nemoguć. Plenumi i zborovi žive u iluziji suvereniteta. Oni koji ih vode ne vide da njihova egzistencija u potpunosti zavisi od globalne infrastrukture koju kontroliše krupni kapital. Tako rasparčani postaju skup izolovanih grupa pod patronatom tehnomagnata.

Rušenje državnog i višepartijskog sistema optuženih za korupciju ne dovodi do levičarske utopije slobodnih pojedinaca udruženih u zborove i plenume koji samostalno donose odluke o svojoj budućnosti. Ono dovodi do stvaranja onoga što Nik Land naziva "pačvork" – geopolitički model mrežnih zajednica gde se umjesto građanskih prava primenjuje korporativni menadžment. U tom novom digitalnom feudalizmu nema glasanja; jedino pravo i mogućnost je "izlazak", odnosno prelazak u drugi digitalni feud za one koji mogu da plate ulaz. Studentski plenumi, vjerujući da jurišaju na bastione društvene nepravde, zapravo su samo korisni idioti u izgradnji digitalne budućnosti, s ulogom da sruše poslednje prepreke za širenje algoritamske korporatokratije. U tome im ključnu podršku daju profesori neopterećeni sposobnošću promišljanja koje podrazumijeva i sagledavanje nenamjeravanih posledica sopstvenih aktivnosti.

politika.rs

(Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu)