Bliski istok: Snaga slabijeg i slabost jačeg

Piše: Stefan Lakušić

Bazil Lidel Hart, britanski strateg iz prošlog vijeka, u svojoj knjizi "Strategija posrednog pristupa" iznosi tezu da u ratu velikom većinom pobjeđuje strana koja se opredijeli za indirektan pristup. To je strana koja, umjesto direktnog vojnog obračuna, izabere iscrpljivanje protivnika djelovanjem na ekonomiju, logistiku, moral i jedinstvo protivnika. Po definiciji, ovo je strana koja je slabija, a za ovakav pristup se opredjeljuje samo kad nema drugog izbora. Po Lidel Hartu, za direktan pristup, bilo strateški bilo taktički, ne treba se nikad opredjeljivati osim u slučajevima kad je ishod potpuno izvjestan, odnosno kad si višestruko moćniji od protivnika. To je ustvari obnova stare Sun Cuove maksime koja kaže da se u bitku ne ulazi da bi se pobijedilo, nego se prije bitke stvaraju uslovi da bitka bude formalnost: "Uspješni strateg ulazi u bitku tek nakon što je ostvario pobjedu."

Knjiga obiluje primjerima indirektne pobjede od antičkih vremena do XX vijeka, a radi ilustracije, daću svoj omiljeni primjer – pad Sparte. Tebanci, nakon pobjede kod Leuktre, imali su slobodan prolaz do Sparte. Umjesto duge i iscrpljujuće opsade grada, tebanski vođa Epaminonda odlučio je da osnuje novi grad u neposrednoj blizini Sparte – Megalopolis. Stanovnici ovog grada su bili nezadovoljni i siromašni Spartanci. Do direktne borbe nije došlo, ali se desilo nešto mnogo gore po Spartu – njena dominacija na Peloponezu je trajno zaustavljena, a Tebanci su dobili dugoročnog saveznika.

Ima li strategija indirektnog pristupa relevantnost u tekućem sukobu na Bliskom istoku? Ima, i to veliku. Iran se sada, za razliku od sukoba iz 2025, kao slabija strana, opredijelio upravo za ovaj pristup. Podsjetimo, 2025. smo uglavnom imali razmjenu napada raketama i dronovima između Irana i Izraela u kojoj je, prvenstveno zbog neuporedivo slabije protivvazdušne odbrane, deblji kraj izvukao Iran. Sada, umjesto ovakve "razmjene", imamo fokus ka uništavanju samih izvora američke moći u regionu i svijetu i iscrpljivanje Izraela. Ovo se ogleda prvenstveno u blokadi Ormuskog moreuza, gađanju energetskih postrojenja i postrojenja za desalinizaciju u regionu, te masovnom korišćenju dronova.

Prije nego što prođemo kroz ove stavke, jedno zapažanje – u Iranu je došlo do promjene režima, ali (makar za SAD i Izrael) na gore. Kao što je bilo očekivano, kad u ratu ostanete bez vođa, na njihovo mjesto neće doći umjerena ili progresivna struja. Doći će konzervativnija, isključivija i ratobornija. Upravo je ta poruka poslata izborom Modžabe Hamneija za novog vrhovnog vođu, što bi, kako kažu analitičari, u mirnodopskim uslovima bilo nezamislivo. Očekivanje da će neko kome su otac, sestra, zet i sestrična ubijeni, a on sam povrijeđen prvog dana napada, biti umjeren ili benevolentan prema SAD i Izraelu ipak je prilično nerealno. Pojedini dobro informisani obavještajni izvori kažu da je mlađi Hamnei posebno revoltiran što napad nije uslijedio dan ranije, kad je u posjeti bila tašta.

Sa crnog humora pređimo na crnu stvarnost – trenutno je ključan problem blokada Ormuskog moreuza iz najmanje dva razloga. Prvi je ometanje prolaska energenata, pogotovo onih energenata kojima se trguje u dolarima. Ovim se direktno zadaje udarac u temelje američke ekonomije, koja počiva na kupovini dolara i američkih obveznica od strane država koje trguju naftom. Istovremeno, zalivskim državama je otežan uvoz hrane, lijekova i tehnoloških proizvoda i za to se traže alternativne, obično skuplje, rute. Ovakav razvoj događaja unosi nesigurnost među zalivske države, ozbiljno dovodeći u pitanje sistem "petrodolara" uspostavljenog sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Stefan Lakušić

privatna arhiva

U vezi s prethodnim, Iran gađa energetsku infrastrukturu i postrojenja za desalinizaciju u regionu, što će eskalirati ako Tramp održi obećanje i počne da gađa energetsku infrastrukturu Irana nakon desetodnevnog roka koji ističe 6. aprila. Postavlja se pitanje: ako SAD ne može da obezbijedi bezbjednost svojim saveznicima, već je razlog nesigurnosti i ekonomskog pada, zašto i dalje držati američke baze na svojoj teritoriji?

Treće, Iran koristi relativno jeftine dronove u borbi sa svojim protivnicima. Rakete koje koriste SAD i Izrael daleko su skuplje. To kratkoročno ne igra preveliku ulogu, ali kako se konflikt produžava, to iscrpljuje suparničku stranu. Već se govori da Izrael iscrpljuje svoje vojne kapacitete i ne može da nosi teret dugoročnog rata, posebno imajući u vidu borbu protiv Hezbolaha u Libanu. Ako tome dodamo osjetljivost javnog mnjenja SAD i Izraela na ljudske žrtve koje ovaj rat može imati, postaje jasno kome više odgovara prolongiranje ovog sukoba.

SAD se nalazi u nezavidnoj poziciji – povlačenje znači vjerovatno prepuštanje kontrole Ormuskog moreuza Iranu, što direktno utiče na sistem petrodolara i slobodu trgovine energentima. Druga opcija je duži angažman koji može voditi do iscrpljivanja i neizvjesnog ishoda. Sjetimo se samo kako je prošla sovjetska intervencija u Avganistanu. Jedina opcija koja ostaje je stvarna promjena režima u Iranu. Da li u tom kontekstu treba gledati na inicijativu da se odobre dodatnih 200 milijardi dolara u Kongresu za ovaj rat? Vidjećemo. Ono što sada djeluje jeste da SAD ima izbor između lošeg i goreg.

Na kraju, treba se nadati da će ovaj rat imati što brži kraj, jer kad se jednom uđe u spiralu nasilja i uništenja, rat ima svoju logiku, a strane su prinuđene da reaguju na buru događaja koju rat nosi, sada sa vrlo neizvjesnim posljedicama s obzirom na ekonomsku, političku i tehnološku međupovezanost savremenog, globalizovanog svijeta.

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"